PRIJE RASPUTINA – mistika na dvoru Nikolaja II. Romanova

Ra-Ra-Rasputin…

S početkom 1613. godine, iduća tri stoljeća ruske povijesti obilježila je vladavina carske dinastije Romanov. Premda se u tom razdoblju izredao niz iznimno zanimljivih vladara i vladarica, zbog kobnog svršetka u vihoru Revolucije i građanskog rata koji ju je slijedio pažnju javnosti posebice zaokuplja život posljednjega carskog para, Nikolaja II. i Aleksandre od Hessena. U tom pak narativu neizbježnom figurom, čija sjena lebdi nad sudbinom Ruskoga Carstva, biva „sveti đavao“, Grigorij Rasputin. No, premda – ponajprije zbog utjecaja anti-monarhističke propagande proširene još za života protagonista njenih lascivnih priča – planetarno poznat te čak i opjevan u popularnoj pjesmi, početkom 20. stoljeća Rasputin je činio tek dio (doduše, najutjecajniji i najtrajniji!) povorke raznih „šarlatana, jurodiva i čudotvoraca“ što su pohodili dvor u Carskom Selu kod Sankt Petersburga.

Upravo s ciljem njihovog otimanja povijesnom zaboravu, ali i pokušaja rekonstrukcije nekih od karakteristika Nikolajeve ličnosti i same vladavine koje su dovele do takve neobične pojave, američki povjesničar Robert D. Warth još 1985. godine objavio je kratki članak naslovljen „Before Rasputin: Piety and the Occult at the Court of Nicholas II“.

Uzroci težnje k nadnaravnom

Manifestirana ponajprije njihovim redovitim prisustvovanjem često i višesatnim vjerskim obredima, ali i intimnijim dnevničkim zapisima (uključujući posebice tekstove napisane tijekom zatočeništva), život posljednjega carskog para obilježila je izrazita pravoslavna religioznost, s određenim naznakama uronjenosti u vjersku mistiku. Valja pritom naglasiti kako je carica Aleksandra Fjodorovna – kao preduvjet bračnog priključenja ruskoj carskoj obitelji – 1894. godine s luteranstva prešla na pravoslavlje, zdušno prigrlivši njegovu specifičnu duhovnost. (Na još specifičniji način postupila je njena sestra Ella, odnosno Elizabeta Fjodorovna, koja je nakon smrti svog supruga, velikog vojvode Sergeja Aleksandroviča Romanova, postala pravoslavna monahinja.)

S obzirom na rađanje četiriju kćeri za redom (uslijed toga poznatih i pod akronimom OTMA), pretpostavlja se kako je glavni poticaj za duhovno skretanje u sve mističnijem smjeru bila težnja za nadnaravnom pomoći pri začeću i rađanju muškog nasljednika prijestolja. Dakako, s obzirom na životnu opasnost uzrokovanu naslijeđenom hemofilijom, carske prošnje za višnju zaštitu nisu usahle ni nakon rođenja carevića Alekseja.

„Daj nam snage, o Gospodaru pravde,
Da oprostimo zločinstvo bližnjeg
Te s križem tako teškim i krvavim,
Dostignemo Tvoju poniznost.
Za potresa nemirnih
U danima kad nas neprijatelj robi,
Da izdržimo sramotu i poniženje,
Kriste, Spasitelju, pomozi nam!
Vladaru svijeta, Gospodaru svemira,
Blagoslovi nas molitvom
I poniznoj nam duši podaj počinak.
U ovaj nepodnošljiv, užasan sat,
Na pragu groba
Kroz usta Tvojih slugu udahni
Neljudsku snagu –
Da ponizno molimo za naše neprijatelje.“

– stihovi ispisani rukom velike kneginje Olge Romanove pronađeni među pisanom ostavštinom nakon pogubljenja 1918. godine; premda ne pripada samom caru ili carici, pjesma jasno svjedoči o duboko duhovnom mentalitetu prevladavajućem u carskoj obitelji [vlastiti prijevod]

Domaća scena – seljaci, putujući monasi i jurodivi

Prema Warthu, pojava neobičnih osoba navodno nadnaravnih sposobnosti na carskom dvoru započela je oko 1900. godine. Prvi niz pritom su činili najčešće na razne načine hendikepirani pojedinci iz najnižih slojeva ruskoga društva; posebno mjesto među njima zauzimali su „sveti luđaci“, jurodivi, odnosno osobe koje su – najčešće zbog određene mentalne ili fizičke bolesti – u ruskom društvu percipirane kao na poseban način dotaknute Božjom rukom, što im je, unatoč fizičkim ograničenjima i društveno neprilagođenom ponašanju, omogućilo natprirodne sposobnosti. Najčešće lutajući od manastira do manastira te oviseći o milostinji dobronamjernih vjernika, ovi su ljudi osim na duhovnom planu značajan trag ostavili i u nacionalnoj književnosti 19. stoljeća.

Dakle, prva od takvih osoba koja se pojavila na carskom dvoru bila je Bosonoga Matronuška, hendikepirana osamdesetogodišnja starica iz sirotinjskih četvrti prijestolnice – poznata po navodno iznimnoj pouzdanosti svojih predviđanja budućnosti, carskom je paru prorokovala rođenje sina. Slično tome, 1901. godine Nikolaj i Aleksandra posjetili su i stogodišnju Pašu Sarovsku u tambovskom manastiru; odbivši doći na carski dvor, Paša je carici kao svojevrsnu relikviju predala dio svoje odjeće. Do saznanja o takvim ličnostima car i carica dolazili su kako širenjem glasina tako i putem preporuka članova obitelji sklonih misticizmu i okultnom (u čemu su se posebice isticale „crnogorske princeze“, Milica i Anastazija Petrović, priženjene dinastiji Romanov), ali i raznih političara i drugih ličnosti iz društvenoga života koje su na taj način nastojale steći vladarevu naklonost.

No, kako (budući) carević Aleksej nije rođen sve do 1904. godine, u naredne tri godine izredalo se još nekoliko neobičnih osoba. Pored seljaka iz Tambova, ovisnika o votki Vasilija Tkačenka, pobožnog propovjednika Mirona s jezera Ladoga, istinski preciznog meteorologa Demčinskog, dementne epileptičarke i navodne čudotvorke (u čije je vrijeme Aleksej doista rođen) Darje Osipove i stanovitoga svetog skitnice Antonija, posebno upečatljiv među njima bio je Mitja Koljaba. Poluslijep, gluh, gotovo nijem, s nerazvijenim batrljcima umjesto ruku, Mitja je s okolinom komunicirao putem neartikuliranih zvukova i gesta. No, premda ga je proročanski glas doveo do dvora, uslijed konkurentskog sukoba s Rasputinom izgubio je carsku milost te je ostatak života navodno proveo skrivajući se od „oca Grigorija“ u nekoj od tajnih sekti.

Strana scena – ezoterični Francuzi

Pored domaćih „čudotvoraca“, glavninom ipak uklopivih u – makar i iznimno nategnutu – pravoslavnu tradiciju, carski se par okušao i u kontaktiranju stranih „stručnjaka“. Među njima prominentno su mjesto zauzela dvojica Francuza.

Prvi od njih, poznat kao „doktor Philippe“ (punim imenom Nizier Anthelme Philippe iz francuske Savoje), svojevremeno je studirao medicinu u Lyonu, da bi mu bavljenje liječničkom praksom u Francuskoj potom bilo onemogućeno zbog skretanja u okultno. Upoznavši se s Nikolajem i Aleksandrom za njihova posjeta savezničkoj Francuskoj 1901. godine zahvaljujući inicijativi spomenutih „crnogorskih princeza“, doktor Philippe ograničenja u domovini uskoro je zamijenio slobodnim radom u Ruskom Carstvu. Prema tadašnjim glasinama, premda mu je carskim ukazom ishođena diploma Vojne medicinske akademije u Sankt Petersburgu, glavne su aktivnosti ipak činile spiritističke seanse na kojima je „dozivan“ duh careva pokojnog oca, Aleksandra III. Među (još) naivnijim krugovima pritom su kružile i glasine o Philippeovim čudesnim sposobnostima, koje su uključivale i dar nevidljivosti. No, rođenjem muškog nasljednika 1904. godine „doktor“ je izgubio svoju primarnu svrhu. Kako je istovremeno Nikolaj II. započeo sumnjati da putem njega razni interesni krugovi pokušavaju utjecati na carske političke odluke, Philippe je ubrzo (časno) otpušten te se vratio u Francusku, gdje je već iduće godine umro.

Idući Francuz koji je stigao u Rusiju zapravo je bio Philippeov učenik. Zbog rastućeg interesa za magiju, alkemiju i astrologiju te za Kabalu i tarot, Gerard Encausse, odnosno Papus, također je prekinuo medicinski studij. Dok je – nakon dolaska u Rusiju 1901. godine i dospijeća na carski dvor posredovanjem velikog vojvode Nikolaja Mihajloviča – uglavnom izvodio radnje veoma slične onima svog učitelja (uz navodno članstvo u kvazi-masonskoj organizaciji kao specifikum), posebno je zanimljivo što je Papus učinio nešto gotovo nezamislivo – caricu Aleksandru otvoreno je upozorio na opasnost koju Rasputin predstavlja, nazvavši ga ruskom „Pandorinom kutijom“, koja u sebi nosi sve grijehe ruskog naroda; ako se razbije, preplavit će čitavu zemlju. (Valja podsjetiti da je propast Rusije u slučaju svoje nasilne smrti predviđao i sam Rasputin.)

Dvojica svetaca

Pored opisanog eksperimentiranja s okultnim, carska se obitelj oslanjala i na tradicionalnije forme traženja nadnaravne pomoći. Od posebne su važnosti pritom bila dvojica svetaca – sveti Job i sveti Serafim Sarovski.

Rođen – prema tada upotrebljavanom julijanskom kalendaru – 6. svibnja 1868. godine, Nikolaj je svetom Jobu, čiji je spomendan u Pravoslavnoj Crkvi obilježavan tog datuma, u svom životu stoga pridavao posebnu važnost, u životnim se teškoćama poistovjećujući s iskušenjima tog biblijskog patnika. Premda je iz takvog poimanja, dakako, crpio duhovnu snagu, takvo ga je promišljanje činilo i sklonim fatalističkoj rezignaciji, odnosno prihvaćanju osobnih tragedija, ali i drugih događaja, kao rezultata unaprijed predodređene Božje volje. Do posebnog izražaja careva odanost svetom Jobu doći će u vrijeme njegovog post-revolucionarnog zatočeništva.

S druge strane, optimističniji pristup nebeskim zaštitnicima Nikolaj II. manifestirao je u svom odnosu prema Serafimu Sarovskom, monahu s prijelaza 17. u 18. stoljeće. Vjerojatno pod utjecajem dvorskog duhovnika, arhimandrita Teofana, koji je strane „čudotvorce“ nastojao zamijeniti domaćom, Pravoslavnoj Crkvi prihvatljivijom verzijom, ruski je car 1902. godine od Svetoga sinoda (koji je služio kao vrhovno upravljačko tijelo Ruske Pravoslavne Crkve od ukinuća funkcije patrijarha u vrijeme Petra Velikog do njene ponovne uspostave nakon pada carske vlasti) zatražio ubrzanu kanonizaciju sarovskog isposnika. Na golemoj svečanosti, na kojoj se 1903. godine okupilo pola milijuna vjernika, čije je oduševljenje u jednom trenutku gotovo preraslo u gužvu koja je prijetila doslovno ugušiti monarha, Serafim Sarovski stoga je svečano proglašen svecem i ponovo pokopan u carskim sredstvima proširenom manastiru. Osjetivši se tih dana kao ‘jedno’ sa svojim narodom, Nikolaj II. vjerovao je da je muškog nasljednika sljedeće godine stekao zahvaljujući (i) svečevom zagovoru.

Mongolski epilog

Na kraju svog članka svemu opisanom Warth naposljetku pridodaje još i ličnost Žamsarana Badmajeva (podrijetlom Mongola, nakon krštenja Petra Aleksandroviča). Studirajući orijentalne jezike u Sankt Petersburgu te zainteresiran za tradicionalnu tibetansku medicinu, Badmajev je političku karijeru izgradio u Azijskom odjelu Ministarstva vanjskih poslova, gdje je zagovarao rusku ekspanzionističku politiku prema Kini. Stekavši neslužbeni položaj dvorskog liječnika, uslijed konzultacija oko prestolonasljednikove hemofilije Badmajev se susreo i s Rasputinom, donijevši mudru odluku o uspostavi prijateljskih odnosa s najpopularnijim dvorskim miljenikom. Zahvaljujući tome Badmajev je opstao na dvoru, zajedno sa „svetim đavlom“ utječući na politički život zemlje tijekom careve odsutnosti iz prijestolnice za Prvoga svjetskog rata.

Zaključna razmatranja

Premda im je – s obzirom na njihovu veliku ovisnost o onodobnim i kasnijim glasinama – potrebno pristupiti s velikom dozom opreza i zdravom sumnjičavosti, opisani primjeri doista demonstriraju carevu i caričinu sklonost ne samo pravovjernoj pravoslavnoj religioznosti, već i mističnom pa i okultnom. No, iako je to neke od istraživača navelo da „kult iracionalnosti“ proglase jednim od bitnih obilježja Nikolajeve vladavine, važno je naglasiti kako carska obitelj – premda se zbog specifičnih nevolja našla podložnijom takvim utjecajima – nipošto nije bila onodobni europski unicum u takvom ponašanju. Međutim, već u očima suvremenika, poput baruna Rothschilda, pojava u tekstu opisanih „čudaka“ u samom središtu političke moći goleme ruske države predstavljala je simptom političkoga i socijalnog raspada, koji je postao evidentan rapidnim padom carskog režima u ralje Revolucije 1917. godine.

Premda postoje i tumačenja koja drže kako bi Nikolaj II. kao vladar puno uspješniji bio u ustavnoj monarhiji britanskog tipa nego li na čelu ruske autokracije, zaključujući svoj članak Robert D. Warth skrenuo je u suprotnom smjeru, carev mentalitet također opisavši kao anakron, no u smislu njegove bolje povezivosti sa srednjovjekovnom Moskovskom Kneževinom, nego li s razvijajućim Ruskim Carstvom na pragu modernog doba.

Preporuke za čitanje:

Warth, Robert D. „Before Rasputin: Piety and the Occult at the Court of Nicholas II“. The Historian 47/3 (1985): 323-337.

Radzinsky, Edvard. The Last Tsar: The Life and Death of Nicholas II. New York: Anchor, 1993.