Uvod
Važnost političkog djelovanja na slobodno vrijeme bila je u fokusu većine režima kroz modernu povijest. Na modelu nacističke Njemačke kroz razne poluge koje je vlast koristila, uključujući turizam, automobilsku industriju, sport i kulturu općenito vidjet ćemo kako je to funckioniralo u praksi. Važno je istaknuti da je tada svijest o kulturi, slobodnom vremenu i turističkim aktivnostima još u povojima. Zato je to bio vrlo dobar teren za iskorištavanje mogućih novih pojava u tim aktivnostima ne bi li se uspjelo ojačati jedinstvo i svijest o naciji kakvom je nacistički režim vidi. Isto tako vidjet ćemo koji su bili neki od modela koje je država koristila u svrhu lakšeg provođenja svojih politika. Budući da Njemačka nije bila prva koja je među totalitarnim režimima imala takav način djelovanja prema fenomenu slobodnog vremena, vidjet ćemo koji su bili uzori organizatorima „slobodnog vremena“ te također novine koje nacizam uvodi, ali i posebnosti koje obilježavaju Njemačku u pogledu na slobodno vrijeme. Kako su Nijemci upoznavali svoju zemlju kroz turizam i zajedničke manifestacije bio je isto tako vrlo važan element, koji seže još u 19. stoljeće, ali u 20. stoljeću preuzima puno masovniji oblik.
Kraft durch Freude
Još od 19. st. prosvjetiteljski se, uz više ili manje propagande, promiče ideja o važnosti slobodnog vremena za obnovu radne energije i za zdravi razvoj pojedinca; posebno se odozgo žele „kultivirati“ niži slojevi, radnici, ali i djeca i mladi. Radošću do snage ili Kraft durch Freude (KdF) bila je organizacija u nacističkoj Njemačkoj koja je bila zadužena za ono što „Nijemci rade nakon posla“. Početak organizacije datira u 1933. godinu kada Robert Ley, nekadašnji Hitlerov Gauleiter u južnom Porajnju, postaje vođa Njemačke radničke fronte. Dok su teror i život u strahu obilježavali život svih nepodobnih u nacističkom režimu, turizam je bio jedan od važnijih elemenata koje je vlast koristila ne bi li postigla željeno nacionalno jedinstvo koje je bilo u rasulu nakon Prvog svjetskog rata. Stvaranje Volksgemeinschafta ili nacionalne zajednice, kojoj pripadaju samo arijevski Nijemci, bio je jedan od ciljeva nacista, ali isto tako i jačanje njemačkog čovjeka kroz rad i slobodno vrijeme za teškoće koje će biti stavljene pred njega. Mogući uzor Njemačkom KdF-u bila je Opera Nazionale Dopolavoro koja je organizirala slobodno vrijeme u fašističkoj Italiji, a čija je iskaznica omogućavala članovima popust na željezničke vozne karte te ulaznice za kino, nogometne utakmice i kazalište.
Godina 1933. bila je tek početak, a još je trebao početi proces nacifikacije svih organizacija zaduženih za turizam i u zakonskom smislu. Intenzivnija nacifikacija počinje 1936., pogotovo u sferama oglašavanja i promoviranja. Zakon o turističkoj udruzi Reicha drastično je povećao i proširio kontrolu režima nad slobodnim vremenom u Njemačkoj. Hitler je u jednoj svojoj izjavi jako dobro objasnio ciljeve Nacionalsocijalističke stranke na tome polju: “Želim da svaki radnik ima dovoljno vremena za godišnji odmor i da se učini sve kako bi taj odmor i drugi oblici dokolice postali prava rekreacija.” Kako je već poznato, nacizam je uvijek psihofizičko stanje Nijemaca smatrao nečim o čemu vlast treba „brinuti“ i što isto tako može biti poluga u stvaranju nadčovjeka koji točno zna kako i gdje iskoristiti svoje slobodno vrijeme i usput biti u mogućnosti ojačati svoje veze sa zajednicom. KdF je na vrhuncu imao oko 14 milijuna članova, a kada se tu ubroje i njihove obitelji, taj broj raste. Odlazilo se na izlete, kampiranja, putovanja, a radnici su ipak bili u manjini, dok je prevladavao srednji službenički sloj. Od 1936. nadalje počinju i masovni projekti poput onoga na otoku Rügenu gdje je započeta izgradnja odmarališta s ciljem da primi oko dvadeset tisuća posjetitelja.
Turizam i slobodno vrijeme
Nacifikacija kulture slobodnog vremena i turizma, kao što smo vidjeli, počinje gotovo odmah nakon što nacisti zauzimaju vlast 1933. godine. Kulturna baština, slobodno vrijeme i turizam podređuju se politici i oblikuju se novi sadržaji i programi. Primjerice, ono što su nacisti jako cijenili bilo je žrtvovanje. Tako se i turizam prilagođavao takvim idejama. Takav je primjer Horsta Wessela, kojega su navodno ubili komunisti, a koji je bio kompozitor nacističke himne Die Fahne hoch pa je u većini brošura i vodiča postojala barem neka obavijest o mjestima povezanima s njim. Stvorene su neke nove atrakcije, a isto tako u većini brošura neke prijašnje atrakcije postaju nebitne. Na primjer, u Weimaru ploča u spomen na Narodnu skupštinu iz 1919. uklonjena je iz narodnog kazališta 1933. godine. Naravno, trebalo je izmijeniti i povijesnu memoriju pa su se tako počela mijenjati imena ulica i trgova radi transformacije javnih prostora s ciljem mijenjanja percepcije povijesti.
No, iako su nacisti pokušali u većoj mjeri nacificirati prostor i postići neku vrstu vremenskog kontinuiteta s prošlošću, kako bi ona služila njihovoj ideologiji, neke atrakcije ipak nisu bile podložne takvom pristupu. Postoje primjeri poput Crne šume, Schwarzwalda, gdje je javni prostor bio „slobodan“ od svastike i ostalih režimskih simbola te su se zapravo slijedili obrasci iz 1920-ih. Najvjerojatnije je to bilo zato što je takvoj turističkoj atrakciji nedostajao turistički materijal koji bi se mogao uklopiti u priču o „žrtvovanju za domovinu“ i slično. Njegovanje kulture praznika nudilo je barem djelomično rješenje za režim koji je imao sukobljene ciljeve. Trebalo je zadovoljiti zahtjeve radničke klase i omogućiti odmor, ali isto tako upregnuti gospodarstvo u pripremama za rat. Trošenje novca za domaću turističku industriju smanjilo je potražnju za ograničenom robom kroz uvoz. Isto tako, poboljšavanja na polju prava na slobodno vrijeme pridonijela su održavanju niskih plaća, a samim time i smanjenju potrošnje za jednokratnu upotrebu.
Čitajući turističke vodiče toga vremena, činilo se da je Njemačka 1939. godine izgledala prilično idilično, ali naravno, nacistička policija i službe bile su u punom pogonu i daleko od turističkih područja, protivnici nacista bili su u zatvoru ili u koncentracijskim logorima. Njemačka se na tržištu predstavljala kao „zemlja za iscjeljenje“, prepuna pomlađujućih lječilišta i toplica. Na takav se način Njemačka predstavljala stranim turistima, poglavito Amerikancima.
Nijemci odlaze na krstarenja prema Norveškoj i Sredozemlju, ali i u Dansku i Švedsku. Članovi Hitlerjugenda entuzijastično su išli na izlete u Švedsku i Dansku, ali ne samo oni već i običan puk. Preko 200 tisuća noćenja njemačkih turista u Danskoj bilo je u 1930-ima. Najviše se išlo u Kopenhagen i zapadnu obalu Jyllanda. Danska, kao demokratska država koja je bila na neki način al pari Njemačkoj, zbog nordičkog elementa mogla je služiti kao primjer kako čak i u demokraciji nadčovjek živi uređenije i imućnije nego negdje na jugu. U Italiju se išlo organizirano zbog toga da vide kako je zapravo tamo loše i kako je to niža rasa koja ne može postići razvijenost Njemačke. Na taj način se razvijala svijest Nijemaca i nije samo domaći turizam unutar vlastite države mogao poslužiti za lakšu indoktrinaciju, već i posjeti susjednim državama kroz kontrolirano putovanje.
Automobilska kultura
Zanimljiv je podatak iz 2011. godine o dinastiji iza marke BMW-ovog luksuznog automobila koja je, nakon desetljeća šutnje, priznala da su izrabljivali radnike u nekoj vrsti robovskog rada, preuzimali židovske firme i poslovali s najvišim ešalonima Nacističke stranke tijekom Drugog svjetskog rata. Takav slučaj zapravo nije iznimka, jer u vrijeme nacističke Njemačke stvorene su mnoge poznate i danas visoko etablirane firme i tvrtke. Bosch, Mercedes, Volkswagen, Deutsche Bank, ali i mnoge druge firme i konglomerati koji su i danas poznati, koristili su u vrijeme nacizma po nekim procjenama i do 300 tisuća radnika-robova. Kada te podatke maknemo na stranu, možemo vidjeti koliko su te tvrtke imale značaja u nacizmu i što su pozitivno donijele njemačkom društvu. Njemačka želja za automobilima bila je velika i budući da su dosta zaostajali iza (po broju automobila) SAD-a i Velike Britanije 1920-ih godina, tih godina i počinje masovna proizvodnja, ali njen vrhunac događa se ipak u razdoblju 1933-38. godine.
Tih godina se pokušava ustaliti nova realnost svakodnevnice u kojoj bi svaka njemačka obitelj morala imati automobil, ne samo da bi se išlo na posao i s posla, već i radi komocije te određenog osjećaja slobode i zadovoljstva koje automobil pruža. Hitlerova želja bila je stvoriti automobil za široke mase, mislio je da to treba biti mali, ali komforni automobil. Porsche je poslao najbolji dizajn te je potpisan ugovor. Na njemačkom sajmu automobila 1935. Hitler je bio pun hvale za Porschea. Rekao je da mu je drago što je zahvaljujući „sposobnostima briljantnog dizajnera Porschea“ stvoren nacrt za Volkswagen.
Pojam Autowandern se počinje pojavljivati u Njemačkoj kroz kulturu putovanja koja se povezuje s turizmom, dakle vožnja radi vožnje. Auto postaje sredstvo „uživanja“, a ne samo prijevozno sredstvo od točke A do točke B. Da bi to bilo moguće, trebalo je izgraditi dobre autoceste. Autobahn se počinje graditi krajem 1920-ih, ali prve prave korake prema povezivanju većine zemlje država poduzima 1930-ih godina. Zemlja se povezuje fizički, geografski, ali to pridonosi i psihološkom i mentalnom povezivanju nacije. Razvija se osjećaja pripadnosti naciji kroz izgradnju ceste i povezivanje s ostalim dijelovima zajednice. Kroz časopise namijenjene automobilskoj tematici promovirala se nezaobilazna tema Autobahna, kao velikoga postignuća njemačkoga radnika, no prije svega te ceste su bile „Hitlerove ceste“.
Ono što isto tako treba naznačiti je da si nije svatko mogao priuštiti automobil niti uživati u slobodnom vremenu koliko je htio. Iako je namjera vlasti bila auto „po mjeri za svakoga“, u praksi to nije bilo moguće ispuniti do kraja. Oni koji nisu mogli biti dio te priče imali su zato mogućnost čitanja raznih časopisa koji su poticali razvijanje automobilske kulture te su onima koji si to nisu mogli materijalno priuštiti davali dojam sudjelovanja putem maštanja ili listanja časopisa.
Zaključak
Njemački model slobodnoga vremena u razdoblju nacizma svakako nam može biti pokazatelj kako se može ideološki djelovati na stanovništvo kroz jedan, na prvu, bezazlen način. Kroz kulturu putovanja koja se stvarala tih godina ne samo u Njemačkoj, već i u ostatku Europe, Nijemci su mogli upoznati svoju državu, ali i posjetiti druge u susjedstvu. Vlast je mogla iskoristiti turizam i kulturu za promoviranje svojih ciljeva. Gledajući na taj fenomen s ekonomske strane, to je zapravo bio vrlo dobar plan i provodio se u skladu s organiziranim državnim politikama. Povezivanje nacije u tom trenutku, kada je bila još pogođena i u svijesti joj je bio poraz i razaranje Prvoga svjetskog rata, bilo je pogodno za većinu u državi.
Problemi se naziru u onom dijelu iskrivljavanja i prekrajanja povijesti da bi služila ideološkim ciljevima stranke na vlasti. Totalitarni režimi slobodno vrijeme shvaćaju kao prostor za širenje svog utjecaja izvan radnog mjesta i škole, a njihova se totalitarnost ogleda upravo i u tom prodoru u privatnu sferu i slobodno vrijeme. Automobilska kultura samo pojačava mogućnosti Nijemaca da budu pokretniji u svoje slobodno vrijeme i da se lakše upoznaju sa svojom nacijom kroz putovanja po novim autocestama koje simbolično povezuju naciju ne samo fizički nego i „duhovno“. Međutim, kako „narodni auto“ ostaje dostupan samo manjini, dojam blagostanja među masama lakše je bilo stvoriti njihovim uključivanjem u turizam. Tako je to vjerojatno vidjelo vodstvo tadašnje države i maksimalno su pokušali iskoristiti i povezati sve ideološke obrasce koje su do tada koristili u drugim sferama života.
Preporuke za čitanje:
“Autobahn Infographic”. The German Way & more, https://www.german-way.com/travel-and-tourism/driving-in-europe/driving/autobahn/autobahn-infographic/ (pristup 4. ožujka 2022).
Baranowski, Shelley. “Radical Nationalism in an International Context: Strength through Joy and the Paradoxes of Nazi Tourism”. U Histories of Tourism. Representation, Identity and Conflict, ur. John K. Walton, 125-143. Clevedon: Channel View Publications, 2005.
Trueman, Chris N. “Robert Ley”. The History Learning Site, https://www.historylearningsite.co.uk/nazi-germany/nazi-leaders/robert-ley/ (pristup 4. ožujka 2022).
Duda, Igor. U potrazi za blagostanjem. Zagreb: Srednja Europa, 2014.
Koshar, Rudy. “Germans at the Wheel: Cars and Leisure Travel in Interwar Germany”. U Histories of Leisure, ur. Rudy Koshar, 215-230. Oxford: Berg, 2002.
Spode, Hasso. “The ‘Seaside resort of the 20000’: Fordism, Mass Tourism and the Third Reich“. Buenos Aires: 13th Economic History Congress, 2002.
