Premda bi prikazivanje progonstava kao konstantnih bilo u suprotnosti s povijesnim izvorima potvrđenim razdobljima mirne koegzistencije, židovske zajednice u Europi kroz stoljeća prije svojega gotovo potpunog uništenja u Drugom svjetskom ratu suočavale su se s brojnim predrasudama, koje su povremeno – ovisno o prostornom i vremenskom kontekstu – rezultirale iznimnim nasiljem. Među najproširenijim takvim predrasudama svakako su se isticale optužbe o ritualnom ubijanju kršćanske djece, odnosno takozvana krvna libela.
Izvori optužbi o ritualnim ubojstvima ne-Židova
Sudeći po sačuvanim zapisima, prvi spomen ritualnoga židovskog ubijanja ne-Židova potekao je iz pera poganskog antisemita, Aleksandrijca Apiona, koji je – prema pisanju Josipa Flavija – gradske Židove optužio da svake godine otmu po jedno grčko dijete, hrane ga godinu dana te potom ritualno ubiju u šumi pa se, jedući njegove organe, zaklinju na vječnu mržnju prema Grcima. Nešto slično ustvrdio je i stanoviti Demokrit, navodeći da Židovi nesretnog stranca ubijaju svake sedme godine, derući mu meso u krvave trake. Međutim, takve poganske optužbe često su se ispreplitale s klasičnim optužbama na račun kršćana i njihovoga navodnog ritualnog kanibalizma, proizlazećima iz glasina o slavljenju euharistije i njenoj kršćanskoj percepciji.
Unatoč vlastitoj ranijoj suočenosti s takvim predrasudama, nakon proglašenja kršćanstva službenom religijom Carstva optužbama na račun Židova uskoro su se pridružili i kršćani. Prvi spomen ritualnog ubojstva ne-Židova kršćanske provenijencije 415. godine zapisao je povjesničar Sokrat, opisujući mučenje kršćanskog djeteta u sirijskom Inmestaru za vrijeme blagdana Purima, tijekom kojega su Židovi – rugajući se time Kristovom raspeću – žrtvu najprije zavezali za križ da bi ju potom, izgubivši kontrolu nad sobom, zlostavili do smrti. Time je stvoren prototip svih budućih optužbi glede ritualnih pogubljenja, kasnije uvelike proširenih zapadnom Europom, o čemu više u nastavku teksta.
Podrijetlo „krvne libele“
Za razliku od spomenutih ritualnih ubojstava, obično povezivanih s rugalačkim raspećima, prve optužbe o ritualnoj židovskoj konzumaciji ljudske krvi pojavile su se u srednjovjekovnoj zapadnoj Europi, najvjerojatnije početkom 13. stoljeća u Engleskoj. Pritom su narativi varirali ovisno o dodavanju ili oduzimanju različitih elemenata. Primjerice, jedna od priča popularnih u engleskim krajevima tvrdila je kako Židovi kršćansku krv koriste kako bi, u kombinaciji s posvećenom hostijom, napravili matzo, beskvasni pashalni kruh.
S druge strane, 1258. godine flamanski dominikanac Thomas de Cantimpre ustvrdio je kako Židovi – kažnjeni time zbog uzvika „krv njegova na nas i na djecu našu“ tijekom biblijskog dijaloga o Kristovoj sudbini s Pilatom – boluju od stanovite vrste „muške menstruacije“ koju stoga svake godine u svakoj provinciji pokušavaju izliječiti konzumiranjem kršćanske krvi. Krist je u vezu s „krvnom libelom“ doveden i u navodnom priznanju bivšega Židova, obraćenika Teobalda od Cambridgea, koji je sa svojom novom vjerskom subraćom podijelio židovsko uvjerenje da su zbog Krista istjerani iz Obećane zemlje, no i da se u nju mogu vratiti samo prolijevanjem krvi, odnosno putem ispunjavanja godišnje obveze žrtvovanja jednog dječaka u maniri Kristova raspeća. Židovsku zajednicu koja je određene godine zadužena za takav čin u ime svih Židova pritom je navodno ždrijebom birala skupština židovskih starješina sabrana u Narbonni.
Pokušaji suzbijanja glasina
Optužbe o ritualnim ubojstvima i „krvna libela“ svoje su mjesto našle i u samoj onovremenoj židovskoj literaturi. Naime, svjesni da takve glasine služe ponajprije kao opravdanja za pokretanje i provedbu pogroma nad njihovim zajednicama, židovski su mislioci kao naputak potencijalno napadnutima navodili obvezu da se optužiteljima istakne kako upravo židovski ritualni propisi sadrže neke od najstrožih zabrana u pogledu konzumacije životinjske krvi, potpuno zabranjene čak i kod prema svim propisima usmrćenih životinja. Slični zaključci konačno su se našli i u carskom zakonodavstvu – nakon stradanja petero mlinarove djece i napada na Židove kao glavne osumnjičenike 1235. godine u Fuldi, i židovski i kršćanski učenjaci koje je kao istražitelje okupio car Fridrik II. složili su se kako u židovskim spisima nema ni traga „krvožednosti“.
No, premda se carevim odlukama pridružio i čitav niz papinskih, kraljevskih i drugih spisa o neutemeljenosti optužbi, ni papa ni vladari često nisu mogli utjecati na mentalitet laika i nižeg klera i zbivanja u perifernim područjima svojih domena. Uslijed toga, nestanak kršćanskog djeteta, a posebice pronalazak trupla s tragovima udaraca ili mučenja počesto (no ipak ne uvijek!) je značio katastrofu za lokalnu židovsku zajednicu; takvim uvjerenjima pridonosila su i „priznanja“ iznuđivana mučenjima. Posebno opasno vrijeme pritom je predstavljalo razdoblje oko židovskih blagdana Purima i Pashe.
Mogući uzroci nastanka i širenja optužbi
No, ako su se i kršćanski i, dakako, židovski učenjaci slagali da nisu utemeljene u stvarnosti, zašto su onda takve sulude optužbe nastale te se održale od antike sve do 20. stoljeća? Prvo potencijalno rješenje već je indirektno spomenuto – suočavajući se s vlastitim sumnjama i nepoznanicama glede dogmatskog nauka o transsupstancijaciji, moguće je da su kršćani vlastito strahovanje zbog navodnoga „ritualnog kanibalizma“ projicirali na obližnje „druge“. Takvo promišljanje podudarno je i s vremenskim podudaranjem pojave ideje o „krvnoj libeli“ s kodifikacijom spomenutog nauka na Četvrtom lateranskom koncilu 1215. godine.
Dakako, s druge strane u obzir je potrebno uzeti i sasvim „prirodnu“ reakciju na gubitak djeteta nasilnom smrću, odnosno potrebu ožalošćenih da u nekome ili nečemu pronađu krivca, pri čemu su omraženi Židovi tvorili pogodnu metu. Konačno, ne valja isključiti ni mogućnost ciljanog skretanja pozornosti s pravog krivca za određeno ubojstvo na već uobičajene osumnjičenike ili pak pokretanja antisemitskih glasina zbog želje za izvršenjem pogroma nad određenom židovskom zajednicom, iz kojega god od čitave lepeze mogućih razloga. Kako je već rečeno, tome u prilog mogla su se iskoristiti i mučenjem iznuđena priznanja Židova uhićenih u ranijim procesima.
Kako bi se pobliže dočarali konteksti u kojima je moglo doći do aktualizacije ideja o ritualnom ubojstvu i/ili „krvnoj libeli“ u nastavku teksta ukratko će biti prikazana dva takva slučaja, jedan iz srednjeg vijeka, a drugi s početka prošlog stoljeća.
Srednjovjekovni primjer: sveti William od Norwicha
Uoči Uskrsa 1144. godine engleski Norwich potresao je pronalazak tijela dvanaestogodišnjega kožarskog šegrta Williama. Uvjeren kako je riječ o činu ritualnog ubojstva, dječakov ujak, svećenik, optužio je mjesnu židovsku zajednicu. No, zalaganjem lokalnoga šerifa, koji je u kasnijim legendama stoga ocrnjivan kao zavjerenik koji je u dogovoru s njima spasio ubojice, Židovi su zaštićeni u utvrdi (iako je, unatoč potvrđenom uzbuđenju u čitavom gradu, malo vjerojatno da se okupila „kršćanska rulja“ željna njihovog linča), a sudski je postupak pred biskupskim povjerenstvom onemogućen.
Ipak, suvremena istraživanja pružaju nešto kompleksniju sliku situacije. Obilježeno nastavkom postupne uspostave normanske vlasti u zemlji, križarskim pohodima na Istok, osvajanjem Walesa i pokušajem aneksije Škotske te nemirima u čitavoj zemlji, promatrano je razdoblje bilo iznimno turbulentan period engleske povijesti. Došavši s normanskim osvajačima, a djelujući kao financijeri graditeljskih i sličnih zahvata u novoosvojenom kraljevstvu, Židovi u Engleskoj zapravo su postojali kao svojevrsna „kraljeva svojina“, istovremeno oslobođeni od poreza i povezani s novim društvenim elitama, ali i ovisni o kraljevim odlukama. Takva odvojenost, u slučaju Norwicha naglašena i jurisdikcijskom pripadnošću novom dijelu grada, pod šerifovim nadleštvom, kod starosjedilačkog je stanovništva zasigurno pripomogla stvaranju animoziteta, ali je istovremeno i zakonski omogućila opisani šerifov postupak obustave pokušaja suđenja Židovima pod biskupovim vodstvom – umjesto o navodnoj zavjeri, riječ je o sudaru nadležnosti predstavnika kraljevske i crkvene vlasti, u kojem je pobjedu iznio prvospomenuti.
Međutim, sve navedeno nije spriječilo širenje glasina i nastanak legendi o navodno mučeničkoj smrti sada svetog Williama od Norwicha, koji je doskora – zbog izvještaja o mnogobrojnim čudesima – pokopan u gradskoj katedrali. No, bitno je naglasiti da u tom periodu ipak još uvijek nije došlo do povezivanja tog slučaja s „krvnom libelom“ – štoviše, u detaljima o mučenju istaknuto je kako su Židovi dječakovo krvarenje pokušavali zaustaviti, a ne potaknuti; zapravo su izostali i tipični elementi ritualnosti pa je tako i samo konačno raspeće opisano tek kao naknadna dosjetka jednog od sudionika u mučenju. No, unatoč svemu tome, William od Norwicha u lokalnu, a potom i sve širu, svijest usađen je kao žrtva iracionalne židovske mržnje prema kršćanima, postavši time jedan od korijena paranoje o njihovim navodnim ritualnim zločinima nad kršćanskom djecom.
Moderni primjer: kijevsko suđenje Mendelu Beilisu
S tzv. Područjem naseljavanja na jugu zemlje, raznim zakonskim ograničenjima i državno nekažnjenim pogromima u režiji Crnih stotina i sličnih antisemitskih organizacija, antisemitizam je u Ruskom Carstvu početka 20. stoljeća de facto bio ozakonjena diskriminacija. No, jedan slučaj iz posljednjih mirnih godina uoči Prvoga svjetskog rata i Ruske revolucije takvo je stanje potresao s odjecima i na međunarodnoj pozornici.
Dana 20. ožujka 1911. godine na ulici u Kijevu pronađeno je tijelo dvanaestogodišnjeg Andreja Juščinskog s 47 ubodnih rana. Unatoč dokazima o umiješanosti lokalne razbojničke bande, čijoj je kriminalnoj aktivnosti žrtva najvjerojatnije svjedočila, sumnja ruskog zakonodavstva, u sprezi s organima izvršnih vlasti, pala je na voditelja proizvodnje u obližnjoj ciglani, Židova Mendela Beilisa, čime je ubojstvo – posredstvom antisemitskog tiska – dobilo ritualni karakter, a predstojeće suđenje navodnom ubojici zapravo postalo suđenjem ruskim Židovima kao kolektivu. U srdačnim odnosima s pravoslavnim susjedima (koji su stoga odbili svjedočiti protiv njega) te zapravo nevezan uz židovske religijske tradicije, Beilis je činio iznimno nevjerojatnog kandidata za takav čin.
No, na režiranom suđenju koje je uslijedilo kalendarska blizina blagdana Pashe i pronalazak pashalnih kolačića u njegovom stanu poslužili su kao povod konstruiranju narativa o ritualnom ubojstvu; takvom tumačenju trebala je pridonijeti i infiltracija državnih agenata među porotu, ciljano sastavljenu od neobrazovanih društvenih slojeva, sklonih predrasudama. Istovremeno, Beilisa se u tamnici nastojalo navesti na priznanje fizičkim zlostavljanjem, uhićenjem malodobnog sina i obećanjem novca dovoljnog za odlazak u inozemstvo; znajući kakve bi posljedice takvo priznanje imalo po ostale ruske Židove, odolio je svim pritiscima. Zahvaljujući tisku, vijest o suđenju uskoro je proširena zemljom i inozemstvom, uzrokovavši val osuda carskih vlasti, uslijed čega je Beilisov odvjetnik ustvrdio kako je tim činom „monarhijska vlast počinila moralno samoubojstvo“. Napokon, iako ih je sudac otvoreno pozvao da zanemare dokaze u prilog optuženiku, porota je Beilisa oslobodila optužbi, ipak zadržavši uvjerenje da se – prema on nije bio počinitelj – svejedno radilo o ubojstvu ritualnog karaktera.
Iako je nakon oslobođenja iz zatvora, u kojemu je nevin proveo duže od dvije godine, Beilis primio mnoštvo čestitki, kao i isprika „u ime ruskog naroda“, zadobivena ga je stigma nadživjela – čak i u 21. stoljeću dijelovi ruske i ukrajinske nacionalističke desnice nastavljaju hodočašća na grob njegove navodne žrtve. Suvremeni istražitelji opisanog slučaja takav fenomen pokušaja dokazivanja srednjovjekovne optužbe metodama modernog sudstva smještaju u onovremeni sraz tradicijskog i modernog u ruskom društvu, odnosno širi kontekst širenja nacionalizama i masovnih politika na razmeđi 19. i 20. stoljeća, uslijed čega su se Židovi našli između čekića starih predrasuda i nakovnja neuklopljenosti u nove nacije.
Epilog
Dok su u zapadnoj i srednjoj Europi optužbe o ritualnim ubojstvima i „krvna libela“ počele slabjeti tijekom i nakon 16. stoljeća prestankom povezivanja krvi i rituala širenjem protestantske sumnje u katolički nauk o transsupstancijaciji, postupnim dokidanjem mučenja kao sredstva pridobivanja priznanja te stjecanjem znanja hebrejskog jezika, a time i upoznavanjem stvarne židovske kulture, na istočnim dijelovima kontinenta spomenute su predrasude opstale; posebice nakon aneksije Židovima nastanjenih dijelova time dokinute Poljsko-litavske Unije u sastav Ruskog Carstva. Oživljene s čak 79 sudski zabilježenih optužbi tijekom 19. stoljeća, takve su ideje udarac doživjele u opisanom Beilisovom slučaju; iako ubrzo zasjenjen izbijanjem svjetskog rata i raspadom imperija, on se stoga može tumačiti i kao svojevrsna „Dreyfusova afera Istoka“.
Iako su se slične optužbe mjestimično javile i kasnije, u kontekstu arapsko-izraelskih ratova, posljednji značajni europski proplamsaj ideje o „krvnoj libeli“ predstavlja pogrom u poljskom Kielceu 1946. godine (o čemu detaljnije u jednom od budućih tekstova). Naime, potaknuta privremenim nestankom poljskog dječaka, među stanovnicima tog gradića, koji je u tom razdoblju služio kao sabirni centar za židovske povratnike, početkom srpnja te godine proširila se glasina o njihovoj ritualnoj uporabi kršćanske krvi u svrhu oporavka od logoraškog izgladnjivanja. U nasilju koje je – zahvaljujući ponajprije pasivnosti lokalnih vlasti – potom uslijedilo, smrtno su stradale 42 osobe, postavši time posljednje europske žrtve tragične predrasude, paradoksalno, upravo krvlju nevinih održavane na životu kroz dva tisućljeća.
Preporuke za čitanje:
Bennett, Gillian. „Towards a Revaluation of the Legend of „Saint“ William of Norwich and its Place in the Blood Libel Legend“. Folklore 116/2 (2005): 119-139.
Ehrman, Albert. „The Origins of the Ritual Murder Accusation and Blood Libel“. Tradition: A Journal of Orthodox Jewish Thought 15/4 (1976): 83-90.
Grosswald Curran, Vivian. „At the Crossroads of Law and Society: The Trial of Mendel Beilis“. Law & Literature 28/1 (2016): 87-95.
Weinberg, Robert. „The Blood Libel in Eastern Europe“. Jewish History 26/3-4 (2012): 275-285.
Wohlgerlernter, Maurice. „Of Books, Men and Ideas: Blood Libel – Fact and Fiction“. Tradition: A Journal of Orthodox Jewish Thought 8/3 (1966): 62-72.
