Počevši sa 17. stoljećem i figurama poput Thomasa Hobbesa i Johna Lockea, filozofe je zanimala sljedeća misao – jednom, kada nije bilo ni društvenih institucija ni civilizacijskih dostignuća, čovjek je živio u prirodnom stanju. Međutim, početni kontakt kojim čovjek ugovara složenu organizaciju nije moguće historijski rekonstruirati ili datirati. Društveni ugovor teorijski je konstrukt koji, između ostaloga, ovisi i o odgovorima na sljedeća pitanja: Kakav je čovjek po svojoj prirodi? Je li on dobar ili zao, racionalan ili prije svega osjećajan?
U 18. stoljeću francuska prosvjetiteljska filozofija postavlja čovjeka u središte svemira te bezgranično vjeruje u razum i znanost kao jamce ljudske sreće i napretka. Za Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je jednom nogom u prosvjetiteljstvu, a drugom u romantizmu, upravo je fiktivni trenutak sklapanja društvenog ugovora onaj koji je utjecao na izopačenje modernog čovjeka. Društvo srozava i postupno nagrđuje onoga koji je dobar u svom prirodnom stanju. Osim što ga je ova teza često stajala poruge i napada njegovih kolega suvremenika, krajem 18. i početkom 19. stoljeća njegovu je tezu o izvornoj čovjekovoj dobroti izokrenuo i čovjek koji s filozofijom formalno nije imao nikakve veze. Marquis de Sade, koji se u svojim književnim tekstovima trudi detaljno osvrnuti na svaku stvar koja je tabu, u svojoj teatralnoj ružnoći sablažnjava u svakom stoljeću, pa tako i danas. Čovjek se, po njemu, zapravo ne razlikuje od životinja ili biljaka. Prirodu jednostavno nije briga za nas koji smo jedni od mnogih, osim što je preporučljivo podvrći se njenim zakonima, dok društveni ugovor favorizira slabe i zanemaruje njenu (mračnu) esenciju. Čini se da, ako uspijemo preživjeti torturu njegovih tekstova, možemo uvidjeti kako Sade nastoji cijeli svijet okrenuti naopačke, a sve dotad samorazumljive moralne vrijednosti strovaliti u svoje tamnice i mučilišta. Pritom s užitkom, naravno, jer pojam sadizam svoje ime duguje upravo ovom kontroverznom libertincu.
Rousseau: put do prirodnog čovjeka
Budući da je, promovirajući kult emocija nasuprot prosvjetiteljskoj apsolutizaciji razuma, Rousseau ponekad smatran začetnikom romantizma, možda i nije čudno da je odlučio otvoriti vlastitu dušu cijelom svijetu. Započinjem pothvat kojemu nikad nije bilo primjera i u kojemu me nitko neće slijediti, piše otac moderne autobiografije na početku svojih opširnih Ispovijesti. Rousseau je vrlo detaljan, opisuje događaje od najranijeg djetinjstva i staje neposredno prije prisilnog odlaska u Englesku. Međutim, naknadnim uvidom u njegov život do izražaja dolazi i njegova kontradiktornost. On piše o svom čeznuću za iskrenim i jednostavnim međuljudskim odnosima, svojoj stidljivosti (iako ga nije strah izreći vlastito mišljenje), dok njegovi suvremenici ne podnose njegovu svadljivost i težak karakter. U Rousseauovim očima svi su prijatelji moguće izdajice već iskvarene vrijednostima francuske aristokracije. Razlog je to i zbog kojeg Rousseau želi raskinuti s društvom, pobjeći u seoski pejzaž i mirni život ispunjen čistoćom i jednostavnošću, daleko od često fatalnih posljedica vezivanja s drugima. Romantični Rousseau, kojemu se čini da mu srce i duh pripadaju različitim osobama, iskreno piše: Osjećam sve, a ne vidim ništa. Da bi posegao za imaginarnom prošlošću, Rousseau slijedi svoj ustaljeni običaj – otiskuje se u šetnju, odlazi duboko u šumu kako bi lakše prodro u srce čovjeka kakav je morao izaći iz ruku prirode.
U Raspravi o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima Rousseau definira dvije vrste nejednakosti: fizičku, koja ovisi o našoj tjelesnoj konstituciji, te moralnu, koja se javlja s društvom. Ono po čemu se čovjek razlikuje od životinja njegova je moć usavršavanja te sloboda otpora vlastitoj prirodi. Takav divlji čovjek osjeća samo svoje istinske potrebe te je samom sebi dovoljan, bez potrebe da uzurpira tuđi mir, s usađenim milosrđem koje ublažuje ljubav prema samom sebi i koje, konačno, pridonosi očuvanju vlastite vrste. Ljubav prema samom sebi različita je u prirodnom i društvenom stanju, što su dvije važne razlike u Rousseaua. Prva je briga za samog sebe, a druga je sebeljublje u koje je društvo već umočilo svoje prste.
Razum kvari čovjeka, a društvo ga čini zlim. Nejednakost se ističe u društvu pojedinaca koji zamjećuju vlastite razlike, a problemi nastaju kada čovjek iskače iz samoga sebe te sebe vrednuje isključivo prema mišljenju drugih. Biti i izgledati postale su dvije posve različite stvari, piše Rousseau. Čovjek u prirodnom stanju osjeća samo slobodu i spokoj, dok se društveni čovjek ponosi svojim ropstvom.
Ljudi nisu shvatili prednosti zlatnog stanja koje je već odavno prošlo, a koje se zapravo nalazi u početnim stadijima društvenog ugovora. Slabiji su s vremenom počeli dobivati nove okove, jači novu snagu. Političko stanje ostat će uvijek nesavršeno jer je bilo loše započeto, a s vremenom se nisu mogle detektirati pogreške pri njegovu osnivanju. Krajnji izraz nejednakosti za Rousseaua je despotizam, prirodno stanje u novom obliku suprotnom izvornoj čistoći u kojoj prebiva prirodni čovjek. Za već davno izgubljenim žali i u svom Društvenom ugovoru kojim odjekuje slavna rečenica: Čovjek se rađa slobodnim, a posvuda je međutim u okovima. Ljudi se ujedinjuju jer s vremenom rastu i njihove potrebe. Prilikom sklapanja, individuum stupa u dvostruki odnos u kojemu uživa pravo građanina i ispunjava dužnost podanika, ujedinjen pod općom voljom, izrazom zajedničkih ciljeva i težnjom za zajedničkim dobrom. Međutim, ona poštuje i našu individualnu volju i slobodu te je dobra za sve. Narod, koji je nositelj suvereniteta, u svakom trenutku ima moć promijeniti zakon iz kojeg posljedično proizlazi i koncept pravednosti.
Rousseauovi tekstovi nisu prošli bez burnih reakcija. Voltaire ga optužuje da je Rasprava o nejednakosti pisana protiv ljudskog roda. Podbadajući ga, piše mu u pismu: čovjek dobije volju da hoda četveronoške. I zaista, Rousseau nije prošao bez javnog ismijavanja – u Parizu je odigrana predstava u kojoj se glumci kreću na isti način. S druge strane, smatra se da je Rousseau izvršio ključan utjecaj na Francusku revoluciju. Kada su prenosili njegove kosti u Panthéon, ganuti Robespierre navodno nije mogao sakriti suze u očima. Pitanje je bi li Rousseau, koji je zazirao od nasilja, uživao u burnom političkom prevratu (neovisno o njegovu krajnjem cilju), pogotovo imajući na umu prizore neumorne giljotine.
Pred kraj svojih Ispovijesti Rousseau piše kako je skoro dostigao svoj ideal živeći na švicarskom jezerskom otoku Saint Pierre te je, mirno ploveći u čamcu, znao govoriti u zanosu:
O, prirodo! O, majko moja! Ovdje sam samo pod tvojom zaštitom. Nema ovdje nijednog spretnog i podlog čovjeka koji bi se postavio između tebe i mene.
Sade se slaže: vratimo se prirodi. Ona je naša majka, ali je intenzivna i silovita u svome zločinu.
Pomalo izvučeno iz konteksta, u Raspravi o nejednakosti piše: Vidimo, konačno, kako se na tisuće kolju, a ne znamo zašto. Sade nudi svoj odgovor stavljajući na papir enciklopediju sadističke prakse. Koljemo se jer postoji mrak u nama koji nadilazi društvene institucije.
Sade: priroda kao jedini princip
Sadeov svijet je onaj naopačke. Čovjek je samo priroda, puka biologija koja nastaje i nestaje bez krajnjeg cilja ili svrhe. Priroda je silovita i nezasitna, mi smo nitko osim minijaturnih dionika u prostranom svemiru. Čitajući i vizualizirajući Sadeov tekst, tijelo se buni i opire. Camille Paglia s pravom upozorava: Nemojte čitati Sadea prije ručka!
Sade u drami Filozofija budoara izlaže postulate koji su prisutni u svim njegovim poznatijim djelima. Tri tipično ekstravagantna lika (Dolmancé, Madame de Saint-Ange i njezin brat Vitez de Mirval) nastoje preodgojiti mladu Eugénie, koja u istom danu izlazi iz samostana i postaje aktivna libertinka. Cilj je zadovoljen: uništiti u tom mladom srcu svako sjeme vrline i vjere. Sadeovi protagonisti uvijek su izraženo nemoralni, jedini ljudi koji uspijevaju pronaći zadovoljstvo u svome životu.
Sadeov povratak prirodi ne znači obnovu davno izgubljenog osjećaja milosrđa. Priroda je nasilje, sila koja buja u nama i stavlja nam oružje u ruke. Priroda dolazi na mjesto Boga ne samo kao stvoritelj, već i uništavatelj. Bog je isključivo ljudska ideja, ali ljudima i gospodari – poput njega, priroda je također apsolutna, a nepokoravanje nagonu dostojno je prezira. Kada priroda u nama budi i najbizarnije i naizgled najizopačenije strasti, na nama je da se pokorimo. Ne bi bilo logično da ona radi protiv sebe same. Vjera nije spojiva s novim slobodnim čovjekom, a kršćanski moral nema smisla jer nije moguće voljeti bližnjega kao samoga sebe. Neki tvrde da je Sade možda utjecao na Nietzschea jer postoje određene sličnosti; Nietzsche također kritizira kršćanstvo jer ono oslabljuje pojedinca.
Sade je moralni relativist – budući da se određene vrijednosti različito tumače u različitim kulturama, ne postoji zajednički centar iz kojih naša djela crpe svoj legitimitet. Dobrota je klišej, uvijek u prvom licu jednine. Dobrota je porok proizašao iz oholosti, kaže Dolmancé. Zločin zapravo nije zločin. Ubiti znači slijediti volju prirode.
Za razliku od Rousseaua, koji u svome Èmileu piše o odgoju djeteta čiju izvornu dobrotu treba njegovati, Sadeov čovjek, bačen u svijet zajedno s ostalim životinjama, u život ulazi kao bomba koja odmah eksplodira u svojoj okrutnosti, prvom načelu koji je u nas utisnula priroda. Kakav se rodio, takav je za cijeloga života – čovjek je samo priroda. Budući da je i uništavanje sastavni dio njenog zakona, rađanje nije poželjno – Sade potiče ženu da, s obzirom na to da ima vlast nad svojim tijelom, abortira. Priroda samo tolerira razmnožavanje koje nije jedini smisao seksualnog čina. Razmnožavanje je samo neželjena usputna posljedica, zato Sadeovi protagonisti uvijek preferiraju sodomiju.
Zabluda je da bi djeca trebala išta dugovati svojim roditeljima ili obratno jer nije logično zahvaljivati nekome zbog trenutka užitka čija smo slučajna posljedica, prisiljeni da se na kraju bez svrhe strovalimo u ništavilo, natrag u prirodu samu. Upravo je Eugénieina majka prva žrtva njezina novog svjetonazora, u kome biva zlostavljana i osuđena na sporu smrt. S druge strane, Rousseau piše o tome kako treba odgajati, a petero djece koje je dobio s Thérèse Le Vasseur poslao je u nahodište nakon čega im se gubi trag, zbog čega su ga žestoko napadali suvremenici i što je i danas velika mrlja u njegovu životopisu.
Romani o dvjema sestrama, Justine i Juliette, zapravo slijede istu jednostavnu logiku. Rodom iz bogate stare obitelji, sestre su primorane na odlazak u svijet nakon smrti roditelja (koji su prethodno bankrotirali). Juliette (karakteristično za Sadeovo bogohuljenje) prirodni nauk naučila je u samostanu, nakon čega cijeli život provodi u zločinu i razvratu, uvijek na štetu drugih. Zapravo, Sadeovi ženski likovi uglavnom su na istoj razini s muškarcima, glasne, mudre i arogantne teoretičarke u pauzama između ispoljavanja nagona. S druge strane, Justine zapada u različite nevolje i trpi teško nasilje i poniženja, međutim ostaje vjernica koja uvijek iznova traži Božju milost. Na kraju priroda zadaje konačni udarac – Justine je pogodio grom. U Justine piše: priroda je samodostatna, ona ne treba tvorca. Juliette na kraju svoga izlaganja sažima cilj Sadeove filozofije: Oh! Prijatelji, uvjerimo se u ova načela: iz njihova ispunjenja izvire sva ljudska sreća. Ako svi i nestanemo sa Zemlje, uvijek samodostatna priroda, koja ne mari za naše postojanje, ostat će nijema i nastaviti postojati bez prevelikog uzbuđenja.
Rousseau vs. Sade
Dok je Rousseau za svoga života bio celebrity diljem Francuske i Europe, Sade je skoro trideset godina proveo u zatvorima i umobolnicama, uglavnom zbog toga što se u praksi nastojao iživljavati na načine koje je opisivao. Ostao je zaboravljen u neobilježenom grobu, dok njegova djela nisu ponovno oživjeli književnici poput Baudelairea, a Sadeove ekstremne vizije utjecale su na maštu avangardnih pokreta, posebice nadrealista. Jedna od zasigurno najpoznatijih filmskih adaptacija Sadeova djela je Salò ili 120 dana Sodome (1975.) svestranog talijanskog umjetnika i marksističkog intelektualca Piera Paola Pasolinija, vječno na listama jednih od najviše uznemirujućih filmova u povijesti. Kulisa se iz 18. stoljeća premješta na kraj Mussolinijeve vladavine u Italiji, u Talijansku Socijalnu Republiku krajem 1944. i 1945. Četvoricu pripadnika ancien régimea mijenjaju visoki fašistički dužnosnici koji adolescente podvrgavaju sadističkoj torturi, uz zvukove aviona koji ponekad prelijeću nad imanjem, upućujući na skori kraj rata – što pojačava dojam jeze, prostor u kome Pasolini nastoji prikazati zlouporabu apsolutne moći te kritiku fašističkog odnosa prema čovjeku, aludirajući pritom na opasnosti novonastajućeg konzumerističkog društva.
Međutim, Camille Paglia u svom poglavlju Return of the Great Mother: Rousseau versus Sade upozorava na slabljenje religijskog i političkog autoriteta kakvo je bilo očito u tadašnjoj Francuskoj. Čovjek, kao hijerarhijsko biće, uvijek ju zadovoljava u novim kontekstima. Rousseau u Ispovijestima piše o svom mazohizmu, sadizam Sadeu duguje svoje ime. Društvo s oslabljenim autoritetom guši se u sadomazohizmu.
My theory: when political and religious authority weakens, hierarchy reasserts itself in sex, as the archaizing phenomenon of sadomasochism. Freedom makes new prisons. We cannot escape our lives in these fascist bodies. (Sexual Personae, str. 234 – 235)
Mogu li Rousseau i Sade biti povijesno primjenjivi? Paglia piše da je Francuska revolucija bila prvi propali rusoistički eksperiment koji je završio u teroru, pokreti u 60-ima (izraz Rousseauist Swinging Sixties) mislili su da se reformom društva mogu iskorijeniti svi ljudski problemi. Liberalni pokreti poput feminizma izdanak su Rousseauova svjetonazora koji vjeruje da je čovjek dobar i zanemaruju mrak u nama. Paglia smatra: Svi putevi iz Rousseaua vode do Sadea. Priroda je problem, a ne društvo. Sade je zvijer koja čeka u pozadini, spremna da iskoči iz mraka ako ju ne prepoznamo na vrijeme, čega ponekad moramo biti svjesni čisto iz vlastite sigurnosti.
Georges Bataille predlaže da Sadea ne treba shvaćati ozbiljno; nipošto iz njega izvoditi filozofiju! Međutim, možda je potrebno na umu imati obojicu (po stranu Sadeov ultraradikalni egzistencijalni vakuum i panorame mučnih neprobavljivih scena). Ako već i mogu biti povijesno projicirani i ako uspijemo preživjeti barem dio, Sade možda može upozoriti: ponekad iz nas iskoči nešto zakopano u primordijalnom mraku, nešto nagonsko što nema veze s jezikom ili institucijama. Rousseauovo koračanje unatrag može smekšati srce, podsjetiti na čovjekovu povezanost s prirodom u kojoj se ljepota uvijek skriva u jednostavnosti.
Razmatrani filozofski i književni tekstovi
Jean Jacques Rousseau: Ispovijesti, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima, Društveni ugovor
Marquis de Sade: Filozofija u budoaru, Justine, Juliette
Preporuke za čitanje:
Brčić Kuljiš, Margareta. “Koncepcija pravednosti u filozofiji Jean-Jacquesa Rousseaua.” Filozofska istraživanja 34/1-2 (2014): 23-36.
Cvijanović, Hrvoje. “Političko prirodno stanje: revizija Hobbesova modela, Rousseau i de Sade” Politička misao: časopis za politologiju 44/1 (2007): 31-51.
Paglia, Camille. Sexual Personae. Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson. New York: Vintage Books, 1991.
Pejović, Danilo. Franuska prosvjetiteljska filozofija i odabrani tekstovi filozofa. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1982.
Perić, Zdravko. “Politička psihologija Rousseauova plemenitog divljaka.” Filozofska istraživanja 37/1 (2017): 153-166.
Solar, Maja. “Problem vlasništva i individualizma.” Filozofska istraživanja 34/1-2 (2014): 55-67.
Sunajko, Goran. “Rousseauova prirodna pedagogija.” Jahr: Europski časopis za bioetiku 11/2 (2020): 397-412.
