Gradnja Starog mosta u Mostaru
Nakon što su Osmanlije osvojili Hercegovinu 1482. godine, krenuli su s unošenjem novog, orijentalnog stila u arhitekturu. Zasigurno jedan od njihovih najpoznatijih arhitektonskih projekata u Europi je Stari most u Mostaru. Most je rađen od 1557. do 1566/7. Njegov arhitekt bio je Mimar Hajrudin, učenik slavnog Mimara Sinana. Prema legendi, nekoliko dana prije skidanja konstrukcije s mosta, Hajrudin se sakrio u obližnje mostarsko naselje Podgorane, gdje je od straha od rušenja mosta, zbog čega bi on platio glavom, iskopao udubljenje u jednom kamenu. Most je predstavljao tadašnju najveću lučnu konstrukciju u Europi. Građen je tehnikom ”snaga svoda” gdje se dva dijela mosta spajaju na sredini i podupiru jedan drugog. Nakon skidanja konstrukcije te davne 1566/7. most nije pao, međutim pao je 427 godine kasnije. Na pitanja tko i zašto ga je srušio 9. studenog 1993. pokušat ćemo odgovoriti u nastavku teksta.
Srpsko-hrvatski rat u Mostaru 1992. godine
Za početak rata u Mostaru uzima se datum 3. travnja 1992. kada je u neposrednoj blizini vojarne Sjeverni logor eksplodirala cisterna. Nekoliko dana nakon toga general JNA Momčilo Perišić zapovjedio je granatiranje naselja u zapadnom dijelu Mostara (Cim, Iliće, Rudnik). U obranu Mostara prvi staje HVO, koji je formalno osnovan 8. travnja 1992. U HVO se priključuje i dosta Muslimana koji rame uz rame brane Mostar od srpskog agresora, a predsjednik BiH Alija Izetbegović 29. travnja povjerava obranu Mostara HVO-u.
HVO planira i uspješno provodi prvu vojnu akciju nad JNA u BiH, Lipanjske zore. Ta vojna akcija trajala je od 7. do 26. lipnja 1992., njome je srpski agresor otjeran iz Mostara, a linije koje su tada postavljene danas čini granicu između Federacije BiH i Republike Srpske.
Zašto ovo spominjemo? Kakve ovo veze ima sa Starim mostom?
Ima itekakve! JNA je oštetila, spalila i opljačkala brojne sakralne objekte u Mostaru (crkve, samostane i džamije). Osim toga, porušili su devet mostova, odnosno sve osim Starog mosta. Planirali su srušiti i Stari most, jer su na njega već ranije postavili eksploziv, međutim snajperist HVO-a spriječio je u zadnji tren Srbina Piljevića da isti aktivira. To je već 4. put u 20. stoljeću da Hrvat sprječava rušenje Starog mosta. Međutim, o tomu nekom drugom prilikom.
Zbog boljeg razumijevanja daljnjeg teksta važno je napomenuti da su JNA i Vojska Republike Srpske gađale i teško oštetile Stari most, zbog čega ga je general Praljak odlučio zaštititi daskama-colaricama. Tijekom zaštićivanja mosta poginula su dva pripadnika HVO-a.
Muslimansko/bošnjačko-hrvatski sukob u Mostaru
Nakon što je agresor na Mostar istjeran iz grada u akciji Lipanjske zore, početkom sljedeće, 1993., godine došlo je do sporadičnih, ali i sve češćih incidenata između HVO-a i tada već Armije BiH. Ti incidenti rezultirali su otvorenim sukobom već od sredine travnja 1993. godine. Rijeka Neretva činila je tu neku granicu između zapadnog, većinski hrvatskog dijela grada, pod kontrolom HVO-a i istočnog, većinski bošnjačkog dijela grada, pod kontrolom Armije BiH.
Prekretnica u muslimansko/bošnjačko-hrvatskom sukobu u Mostaru dogodila se 30. lipnja 1993. kada su Muslimani (spavači) u HVO-u okrenuli oružje protiv svojih dojučerašnjih suboraca. Tih dana Armija BiH postavila je linije prema HVO-u koje se nisu mijenjale gotovo do kraja rata. Navedeni sukob u Mostaru rezultirao je brojnim stradanjima, logorima obiju strana, ali i rušenjem brojnim materijalnih znamenitosti. U tom sukobu srušena je i posljednja arhitektonska poveznica između istočnog i zapadnog Mostara, Stari most. U nastavku ćemo se fokusirati na dan prije rušenja i na dan nakon rušenja Starog mosta te odnos Haškog tribunala i međunarodne zajednice prema tom činu.
8. studenog 1993.
Za vrijeme muslimansko/bošnjačko-hrvatskog sukoba u Mostaru HVO je nekoliko puta od lipnja do studenog granatirao Stari grad i Stari most. Razlog granatiranja tog područja, pa i mosta je taj što je Armija BiH preko mosta prevozila oružje, municiju i vojsku u dio zapadnog dijela grada gdje su živjeli Muslimani i koji je kontrolirala Armija BiH (pogledaj sliku 1.) Važno je spomenuti da je muslimanska vojska 1993. godine s mosta skinula zastavu UN-a i postavila zelenu zastavu.
Stari most doživio je najveće razaranje 8. studenoga. Naime, nakon pada Vareša, došla je zapovijed Milivoja Petkovića da HVO krene u ofenzivno djelovanje, između ostalog i u Mostaru. Za provedbu tog naređenja bio je zadužen Miljenko Lasić zapovjednik ZP-a Mostar. Taj dan na brdu Stotina u južnom dijelu Mostara bio je postavljen tenk T-55 HVO-a u kojem su bila dva Hrvata, Tomo Topić i Dražen Rezić i jedan Musliman, Senaid Čavčić. Njih trojica kasnije će biti optuženi, suđeni, ali ne i osuđeni za rušenje Starog mosta.
Prema dokumentima i svjedočanstvima na Sudu u Haagu može se zaključiti da je u tom cjelodnevnom, periodičnom granatiranju most pogođen nekoliko desetaka puta. Također, na snimcima kamera koje su snimale Stari most da se vidjeti velik broj projektila koji su ga pogodili. Osim toga, po izgledu Starog mosta tog 8. studenoga da se zaključiti da je most uslijed brojnih garantiranja pretrpio značajna oštećenja. Prema navodima svjedoka koji su živjeli u Starom gradu, most je nakon 8. studenoga bio toliko razrušen da je postao disfunkcionalan. Ovo je veoma važan podatak koji treba uzeti u obzir i prilikom razmišljanju o rušenju. Maloprije smo spomenuli da je most Armiji BiH koristio za prelaženje vojnika, civila, hrane, oružja i municije. Od 8. studenog most za to više nije bio sposoban. Dakle, on je za Armiju BiH postao bespotreban dan prije samog rušenja.
Dan rušenja Starog mosta, 9. studenog
Spomenuli smo da su najmanje dvije kamere (TV ORF 2 i TV Mostar) snimale granatiranje Starog mosta 8. studenog. Kamere su se nalazile u neposrednoj blizini Starog mosta, na desnoj obali Neretve, ali na području koje je kontrolirala Armija BiH. Jedna kamera je bila na Aničića pećini, veoma blizu položajima HVO-a, znači kamerman je bio u životnoj opasnosti, što također nije nebitan podatak.
Prema snimcima dviju kamera vidi se da je most prije rušenja pretrpio jednu snažnu eksploziju na njegovom najdebljem dijelu bliže lijevoj obali. Da se radi o aktiviranoj eksploziji da se zaključiti (stručnjaci su to pokusom i dokazali) po detonirajućem štapinu koji se vidi na Neretvi. Prilikom te prve eksplozije most nije doživio značajno oštećenje. Na snimci (2:46) da se primijetiti da je otpao jedan veliki kamen, otprilike sa sredine mosta. Osim toga, na snimkama se vidi da je most pretrpio granatiranje i sa sjeverne strane, odnosno s položaja Armije BiH, što je također potvrdio Sud u Haagu u prvostupanjskoj presudi, s dozom sumnje da je to sjeverno granatiranje mosta mogao izvesti i HVO-a s Planinice.
U prvostupanjskoj presudi u predmetu Prlić i ostali, Sud u Haagu potvrđuje da se dogodila najmanje jedna eksplozija prije pada. Kad gledamo rušenje mosta na video materijalu, vidimo ponovo gotovo isti scenarij, detonirajući štapin na Neretvi i snažnu eksploziju na najdebljem dijelu mosta bliže lijevoj obali. Nakon te eksplozije Stari most srušio se u Neretvu, nakon što je 473 godine služio za prelazak preko nje. Dva tjedna nakon rušenja Starog mosta, HVO provodi istragu protiv trojca iz tenka na Stotini. Oni su bili optuženi za rušenje Starog mosta, odnosno da su bez naređenja gađali Stari most, međutim, kao što smo rekli, do danas taj sudski spor nije dočekao svoj pravosudni epilog. To je samo jedno, od brojnih pitanja koja lebde oko rušenja Starog mosta.
Zagonetna pitanja oko rušenja
Važno je imati na umu da je Slobodan Praljak zbog osobnih razloga dao ostavku na mjesto zapovjednika Glavnog stožera HVO-a i njegova zadnja zapovijed na toj funkciji bila je 8. studenog u 22:30 minuta. Već sljedećeg dana, na dan rušenja Starog mosta, Praljak je ujutro u 7:30 napustio dužnost i otišao za Zagreb. Na njegovo mjesto došao je Ante Roso. To znači da se rušenje Starog mosta dogodilo u vremenu dok je upražnjeno mjesto zapovjednika Glavnog stožera HVO-a.
Nadalje, zanimljivo je da je snimano granatiranje 8. studenog i rušenje 9. studenog na veoma opasnim mjestima, nedaleko od linija razgraničenja. Osim toga, postavlja se pitanje, zašto Armija BiH nije djelovala cijeli dan 8. studenoga na tenk koji je gađao Stari most, a bio je udaljen manje od 200 metara od njihovih linija (slika 2.).
Važno je i postaviti pitanje što je HVO dobio od tog rušenja? U prvostupanjskoj presudi spominje se da je u muslimanskoj “enklavi” na zapadnom dijelu Mostara ostalo oko 10 000 Muslimana; vojno opravdano ako je HVO srušio Stari most kako bi lakše zauzeo taj dio Mostara, međutim koliko znamo HVO uopće nije iskoristio rušenje mosta niti je podnio ikakve značajne napade na taj izolirani muslimanski dio u zapadnom Mostaru. Ni u prvostupanjskoj presudi ne spominju se nikakve posljedice po to stanovništvo osim psiholoških, koje su najteže dokazive.
Što je Armija BiH dobila rušenjem Starog mosta? Rekli smo ranije da je zbog velikih oštećenja od 8. studenog most postao disfunkcionalan i Armija BiH ga više nije mogla koristiti u svrhe u koje su željeli. U Armiji BiH su znali da njegovo rušenje mogu natovariti na pleća HVO-a na čemu su kasnije i radili, pa čak rade i dan danas. Međunarodna zajednica i mediji su također olako prihvatili tu činjenicu s malo argumenata. Sam Slobodan Praljak spominjao se kao rušitelj mosta, iako je izgubio dva vojnika prilikom njegove zaštite u lipnju 1992. godine, a osim toga 9. studenog nije bio na čelu zapovjednika HVO-a.
Praljak je u svojoj obrani navodio da je on mogao srušiti most kad god je to želio i to ne bi uradio na način na koji je urađeno, nego bi pogodio most tri puta na isto mjesto na samom središtu i to u večernjim satima. Stručnjaci (Slobodan Janković i dr.) dijele mišljenje Slobodana Praljka, da su tri precizna projektila u središte mosta sasvim dovoljna za rušenje.
Dokument koji se prije nekoliko godina spominjao u javnosti je taj u kojem Arif Pašalić, zapovjednik IV. korpusa Armije BiH izdaje naređenje, strogo povjerljivo u kojem zapovijeda da se postave tri antitenkovske mine u središtu mosta i da se iste aktiviraju uslijed granatiranja. Također se naređuje da se sve to snima kamerom, a snimak dostavi medijima i optuži hrvatsku stranu. Naređenje je izdano 7. studenog, dva dana prije rušenja i dan prije snimanja. Međutim, stručnjaci procjenjuju da se radi o falsifikatu.
Što je Sud u Haagu presudio o rušenju
U optužnici šestorci zapovjednika HVO-a (Prlić i ostali) jedna od točaka optužnice bila je i rušenje Starog mosta. U prvostupanjskoj presudi Sud je utvrdio da je tenk HVO-a tukao most 8. studenog, ali nije pozvao na svjedočenje trojac iz tenka, što je posve neshvatljivo! Također, priznaje se da je Armija BiH koristila most za prijevoz vojske i oružja. Utvrđeno je također da je najmanje jedna eksplozija aktivirana na mostu prije pada. Međutim, ipak su optuženi u prvostupanjskoj presudi proglašeni krivima za rušenje, dok je u drugostupanjskoj presudi Stari most okarakteriziran kao legitimni vojni cilj i optužnica za njegovo rušenje je odbačena. Međutim u svijet je otišla poruka da je most srušio HVO, štoviše Hrvati-fašisti.
Zaključak
Nakon rata protiv srpskog agresora u kojem su zajedničkim snagama u HVO-u Hrvati i Muslimani protjerali agresora iz Mostara, u prvoj polovici 1993. godine okrenuli su puške jedni prema drugima. Jedno od područja sukoba bio je i Stari grad u Mostaru u kojem se nalazi i Stari most iz 16. stoljeća. Stari most koristila je Armija BiH kako bi hranom, lijekovima i oružjem snabdijevala svoje civile i vojsku u zapadnom dijelu Mostara. Stoga je Stari most prema drugostupanjskoj presudi Šestorci u predmetu Prlić i ostali proglašen legitimnim vojnim ciljem.
Stari most pretrpio je znatna oštećenja u vrijeme rata sa Srbima, dok je u bošnjačko/muslimansko-hrvatskom sukobu oštećen od strane HVO-a u lipnju 1993. godine, ali najznačajnije 8. studenog 1993. Taj dan tenk T-55 sa Stotine ispalio je desetke hitaca prema Starom mostu i od njega za Armiju BiH učinio nefunkcionalnu građevinu. Sutradan u jutarnjim satima Stari most je srušen nakon što je dodatno oštećen jednom eksplozijom na najdebljem dijelu mosta tik uz lijevu obalu, a nakon druge eksplozije na gotovo istom mjestu, završio je, poslije 427 godine, u rijeci Neretvi.
Granatiranje i rušenje Starog mosta snimale su najmanje dvije kamere, što se naređuje i u dokumentu kojeg potpisuje Arif Pašalić 7. studenog 1993. Treba spomenuti da je HVO-u bio cilj da Armija BiH ne može koristiti most za snabdijevanje svoje vojske na zapadnom dijelu Mostara, ali im nije bilo od koristi i srušiti taj most. S druge strane, eksplozije, naređenje, snimanje, okrivljivanje HVO-a za rušenje i slanje takve vijesti u svijet te neiskorištavanje u vojnom smislu rušenja mosta od strane HVO-a ide u prilog veoma realnom scenariju da je HVO rušio Stari most, a da ga je Armija BiH srušila!
Istini za volju, rane su još uvijek veoma svježe, brojni sudionici su tek sad u naponu života, do brojne dokumentacije se još ne može doći, stoga ćemo konačno demistificiranje ovog važnog događaja o ratu u Mostaru sigurno čekati još neko vrijeme. Jer, kao što ste mogli vidjeti iz teksta, puno toga je još uvijek pod velikim upitnikom, prekriveno tajnošću i mističnošću pa neka tako ostane i nakon ovih redaka.
Preporuke za čitanje:
Goluža, Božo. “Tko je uistinu srušio Stari most”. U Stari mostovi u Mostaru, ur. Ante Pavlović, 129-150. Mostar: Crkva na kamenu, 2004.
Marijan, Davor. Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018.
Praljak, Slobodan. Kako je srušen Stari most? Činjenice. Zagreb: Oktavijan d. o. o., 2006.
