Neobični mitovi srednjeg vijeka
Napokon oslobođen nametnutih humanističkih (potom i prosvjetiteljskih) okova „mračnog doba“, srednji vijek u novijim se istraživanjima, među ostalim, pokazuje i kao razdoblje iznimne maštovitosti. Smještajući u njegovih tisuću godina trenutke ključne za pojavu i razvoj europskih nacija, takvu su tendenciju već u 19. stoljeću pokrenuli sljedbenici romantizma, što je svog traga ostavilo i na skupljanju, zapisivanju i objavi srednjovjekovnih legendi. Dok su najpoznatiji tvorci takvih zbiraka vjerojatno njemačka braća Grimm, desetljećima kasnije u Londonu je objavljena zanimljiva kolekcija najneobičnijih srednjovjekovnih priča – Curious Myths of the Middle Ages. Skupivši 24 priče, anglikanski svećenik, pisac i starinar Sabine Baring-Gould objelodanio ih je popraćene vlastitim komentarima i tumačenjima.
Kao primjer istaknut ćemo priču o sedmorici spavača iz maloazijskog Efeza. Prema Baring-Gouldu, ova priča najvjerojatnije potječe s kršćanskog Istoka, gdje ju je na razmeđi 5. i 6. stoljeća prvi dao zapisati mezopotamski biskup Jakov Sarugiensis. Na Zapad ju je potom vjerojatno prvi uveo Grgur od Toursa, da bi svoje mjesto konačno pronašla i u najznačajnijoj hagiografskoj kolekciji srednjovjekovlja – Zlatnoj legendi Jacquesa de Voraignea.
Sedmorica spavača iz Efeza
Smještena u kontekst Decijevih progona, priča počinje njegovim podizanjem hrama u Efezu i prisiljavanjem kršćana na prinošenje žrtava, odnosno stvaranjem atmosfere međusobnih sumnjičenja i prijava vlastima. Odbivši prinijeti žrtvu poganskom vladaru, sedmorica mladih kršćana – Maksimijan, Malko, Marcijan, Dioniz, Ivan, Serapion i Konstantin – iz takve su sredine pobjegla na obližnju planinu Celion. Skrivajući se od pokrenute hajke, pojeli su kruh i potom – božanskom voljom – čvrsto zaspali. Opravdano sumnjajući da se nalaze u špilji, Decije je potom dao zazidati ulaz u nju, nadajući se uništiti ih glađu.
Nakon tog događaja prošlo je dvjestotinjak godina. Carstvo je u međuvremenu kristijanizirano, a na prijestolje u Konstantinopolu zasjeo je Teodozije. No, u tom razdoblju za kršćanstvo se pojavila nova opasnost – hereza koja je negirala uskrsnuće mrtvih. Istovremeno, gradeći staju, neki seljak – u nastojanju da se domogne besplatnoga građevinskog materijala – uklonio je klesane blokove kamena s ulaza u špilju, probudivši time sedmoricu spavača. Vjerujući da su prospavali tek jednu noć, spavači su u grad odlučili poslati Malka, kako bi kupio kruh i raspitao se o napretku Decijeve potrage za njima. No, došavši do gradskih zidina, Malko je ostao zatečen križevima istaknutima iznad gradskih vrata, kao i slobodnom uporabom Isusovog imena u međusobnom pozdravljanju građana.
Ipak, u pravoj neprilici našao se nakon što je kupljeni kruh platio kovanicama iz Decijevog vremena. Naime, smatrajući da je pronašao skriveno blago iz prošlosti, građani Efeza brzo su ga okružili nadajući se saznati njegovu lokaciju; Malko je vjerovao kako ga žele kazniti jer su nekako doznali da je kršćanin. Uzbudivši čitav grad, priča je napokon dospjela i do biskupa i upravitelja, čija je istraga konačno dokazala da Malko doista nije njihov suvremenik kao i da u gradu više ne postoje njegovi roditelji ni ijedna osoba koju je poznavao. Prepoznavši napokon stoga u njemu i drugovima (do kojih ih je odveo) sedmoricu mučenika iz vremena progona, građani su u Efez pozvali i samog cara Teodozija. Pristiglom caru spavači su potom priopćili da ih je Bog čudesno očuvao kako bi putem njih dokazao istinitost vjere u uskrsnuće mrtvih te potom usnuli.
Mogući izvori i značenje priče
Prema Baring-Gouldu, posmrtni ostatci sedmorice spavača u mramornom su sarkofagu kasnije preneseni u Marseilles, dok je u Rimu očuvan njihov umjetnički prikaz sa sredstvima mučenja (batinama, čavlima itd.) kao svetačkim atributima. Sukladno tome, nastanak legende vjerojatno je moguće tumačiti na sljedeći način: sedmorica kršćanskih mladića u Efezu tijekom Decijevog progona 250. godine mučena su do smrti. U vrijeme cara Teodozija potom su nanovo otkrivene njihove – očigledno iznimno očuvane – relikvije, što je poslužilo kao povod kreiranju legende o spavačima.
Također, vjerojatan utjecaj na razvoj priče imala je kristijanizacija starijih poganskih mitova o višegodišnjim ili stoljetnim spavačima, poput priče o Epimenidovom 57-godišnjem snu u pećini koju je zapisao Plinije, koja pak je vjerojatan odraz priče o prelijepom Endimionu, čiju je ljepotu Zeus sačuvao vječnim snom. Osim u prikazanoj, odraz ove i sličnih priča vidljiv je i u legendama o vladarima (npr. Karlo Veliki, Fridrik I. Barbarosa, Matija Korvin, Lazar Hrebeljanović, pa čak i Napoleon Bonaparte) koji spavaju ispod planina čekajući presudan povijesni trenutak kada će se vratiti kako bi se borili ili protiv Antikrista ili za obnovu veličanstvenosti svoje države i naroda; vjerovanja o takvim spavačima prisutna su kod gotovo svih europskih naroda. Naposljetku, ne treba odbaciti ni mogućnost utjecaja slučajeva kliničke smrti, kao i potencijalnih otkrića posmrtnih ostataka prirodno mumificiranih u specifičnim uvjetima nastalima urušavanjem špilja i sličnim nesrećama.
Preporuka za čitanje:
U svakom slučaju, ukoliko Vas je prepričana legenda zainteresirala, preporučujemo Vam da u spomenutoj kolekciji potražite njen izvorni oblik, kao i ostale 23 priče koje svojim sadržajem otvaraju pogled ne samo u manje sredine u kojima se zbivaju, već i u maštovitost i mentalitet stanovnika srednjeg vijeka, nudeći time potencijal za njihovo istraživanje:
Baring-Gould, Sabine. Curious Myths of the Middle Ages. London: Rivingtons, 1876.