Prošli i suvremeni kontekst
Unatoč tome što je američko povlačenje iz Afganistana najavljeno godinama ranije, događaji u kolovozu 2021. godine ipak su iznenadili svjetsku javnost; posebice šokantnom učinila se brzina talibanskog zauzimanja gotovo čitavog teritorija ove višedesetljetnim ratom, siromaštvom i nizom drugih problema opterećene zemlje. Promatrajući situaciju u Afganistanu u kontekstu tadašnjih predsjedničkih izbora (Obama vs. McCain), o korijenima već tada evidentnog neuspjeha savezničke intervencije 2008. godine pisao je profesor antropologije i direktor Instituta za studije islamskih društava i civilizacija na Sveučilištu u Bostonu Thomas Barfield. Premda je od objave Barfieldovog članka The Roots of Failure in Afghanistan, dakako, prošlo petnaestak iznimno dinamičnih godina, tijekom kojih je donesen niz odluka vezanih i uz Afganistan i uz američku vanjsku politiku, neke od onovremenih spoznaja svoju su svježinu zadržale sve do danas te su ponovo re-aktualizirane zbivanjima koja se odvijaju ovih dana.
Kao što je poznato, saveznička intervencija u Afganistanu započela je u listopadu 2001. godine, neposredno nakon terorističkog napada na njujorške Blizance i Pentagon 11. rujna. Unatoč najavama tadašnjega talibanskog vođe zemlje, Muhameda Omara, da će Afganistan postati „grobnicom carstava“ i za SAD kao predvodnika koalicije, uslijed izostanka potpore afganistanskog stanovništva talibanski je režim srušen u svega desetak tjedana. Taj je događaj, međutim, označio tek početak dvodesetljetne američke vojne prisutnosti u tom području, što je trebalo omogućiti stvaranje konteksta u kojem će nove afganistanske vlasti uspostaviti svoju upravu nad zemljom te ju stabilizirati uz međunarodnu pomoć. Međutim, skori početak druge intervencije, u Iraku (2003.), ubrzo je znatno limitirao sredstva prvotno namijenjena Afganistanu, svevši američku/međunarodnu politiku tek na provođenje površinskih mjera, dovoljnih tek da ozbiljne probleme drže podalje od stvarne eskalacije. Prema Barfieldu, takva se situacija manifestirala kroz četiri glavne točke:
1. broj stranih trupa nedovoljan za osiguranje čitave zemlje
U težnji da na afganistanskom području ostave „što manji trag“, američke vlasti već 2002. godine u Afganistanu – području veličine Francuske s više od 30 milijuna stanovnika – stacionirale su svega 12 000 vojnika. Iako je u narednim godinama taj broj, kombiniran s pripadnicima vojnih snaga savezničkih država, postupno povećavan, prema Barfieldu upravo je u tom ključnom razdoblju takva odluka svela efektivnu kontrolu samo na područje Kabula, a šire vojne akcije tek na lov na zaostale pripadnike Al-Qaede. Umjesto korištenja vlastitih snaga, američko se zapovjedništvo u većoj mjeri stoga usredotočilo na suradnju s milicijama lokalnih plemena, čime su među ionako razjedinjenim Afganistancima samo pospješene među-plemenske razmirice. Čitava situacija znatne dijelove zemlje ostavila je bez efektne vojne kontrole, omogućivši time talibansko pregrupiranje, kao i uspostavu unosne suradnje s ilegalnim proizvođačima opijuma.
2. ponovna uspostava centralizirane uprave unatoč dokazanim neuspjesima u prošlosti
Nakon pada talibanskog režima 2001. godine Afganistan je de facto institucije imao samo na papiru. Međutim, unatoč neuspjesima ranijih centraliziranih vlasti da efektno upravljaju zemljom, kao i razvoju regionalnih autonomija tijekom ratnih desetljeća, američka uprava odlučila je vratiti upravo snažnu centralnu vlast, kao predloške za novi afganistanski ustav iz 2004. godine koristeći monarhijske ustave iz 20. stoljeća. Proponenti decentralizacije zemlje pritom su promatrani isključivo kao nositelji nove anarhije i suradnici lokalnih „gospodara rata“ koje je potrebno ukloniti kako bi zemlja profunkcionirala.
Pritom je sasvim zanemarena mogućnost manje štete nastale uslijed potencijalne propasti centralne vlasti u slučaju postojanja većih ili manjih autonomnih jedinica u državi, kao i mogućnosti jačanja osjećaja političke participacije u izgradnji i kreiranju budućnosti zemlje koju bi takav ustroj dao većem udjelu afganistanskog stanovništva. Unatoč potpori međunarodne zajednice, pred kojom je predstavljao „pozitivno lice“ Afganistana, novoizabrani predsjednik Hamid Karzai u zemlji je stoga doživljavan kao čelnik nesposobne i korumpirane vlasti, nevoljne suočiti se s rješavanjem stvarnih problema poput smjenjivanja problematičnih lokalnih upravitelja ili uklanjanja znatnog dijela talibanskih simpatizera iz sudstva.
3. promašena procjena infrastrukturnih i gospodarskih potreba i neadekvatna rješenja
Bez obzira na svoje ideološke predznake, režimi u Kabulu na vanjsku su se financijsku potporu oslanjali još od 19. stoljeća; uslijed takvog dotoka sredstava omogućen je razvoj patronskoga centraliziranog sustava nagrađivanja lojalnih, a kažnjavanja oponenata. No, nakon 2001. godine distribucija međunarodne pomoći Afganistanu uglavnom je ostala u rukama stranaca, koji su sredstva koristili za ostvarivanje vlastitih planova. Velik udio doniranog novca također je vraćan u zemlje-donatorice putem plaća stručnjaka i preko pokrića ostalih troškova.
Pošto je plan međunarodne zajednice predvođene SAD-om umjesto „izgradnje nacije“ postala „restauracija predratnog stanja“, količina sredstava uloženih u afganistansku ekonomiju prilično je smanjena. Naime, stanje na koje se Afganistan nastojalo „vratiti“ baziralo se tek na situaciji iz 1979. godine, kada je, primjerice, tek 10% zemlje bilo elektrificirano, dok je najvažnija prometnica u zemlji bila na razini seoskog puta na Zapadu. Osim što su centralne vlasti time stoga lišene mogućnosti patronatske izgradnje sustava suradnika diljem države, afganistansko stanovništvo u prevladavajućim ruralnim krajevima, nezadovoljno dosezima obećane pomoći, prisiljeno je vratiti se proizvodnji maka za opijum, uz širenje osjećaja zapuštenosti kao plodno tlo za širenje radikalnih ideologija i skupina.
4. pogrešno uvjerenje u savezničku ulogu Pakistana
Nastojeći pretvoriti Afganistan u klijentsku državu te time steći stratešku dubinu nužnu u kontinuiranom sukobu sa susjednom Indijom, Pakistan je odigrao ključnu ulogu u razvoju i podupiranju talibanskog pokreta, za razliku od ostalih zemalja u regiji odbivši suradnju sa savezničkom koalicijom 2001. godine. Nakon pada režima u Afganistanu, vodstvo talibanskog pokreta, kao i mnogi borci, utočište su stoga pronašli preko granice, gdje im je omogućeno osnivanje kampova za obuku i regrutiranje Pakistanaca iz radikalnih islamističkih krugova.
Očekujući konačni američki odlazak iz zemlje i povratak talibanske vlasti, pakistanski su vladajući krugovi stoga ustrajno tvrdili kako ne mogu adekvatno nadzirati granicu s Afganistanom, zapravo omogućavajući time talibanskim borcima da Pakistan koriste kao polazište svojih napada i kao pribježište u trenutcima američkih protu-udara. No, uslijed (evidentno lažnog) obećanja tadašnjeg predsjednika Perveza Mušarafa da će takva potpora prestati, Pakistan je 2004. godine imenovan posebnim NATO-vim saveznikom u regiji.
Posljedice i zaključna razmatranja
Nakon početnog entuzijazma uzrokovanog padom talibanske strahovlade afganistansko je stanovništvo već 2004. godine počelo otvoreno iskazivati nezadovoljstvo novonastalom situacijom, odnosno korumpiranošću i nesposobnošću novih vlasti. Uz to, porastao je i broj sigurnosnih problema, posebice uz problematičnu granicu s Pakistanom, gdje je započelo povećanje broja slučajeva napada bombaša-samoubojica. Već 2006. godine nemiri su dosegli i glavni grad Kabul, dok su istovremeno na istoku zemlje započeli okršaji s većim i dobro opremljenim talibanskim jedinicama, čija je podrška među stanovništvom također ponovo porasla. Unatoč tada još uvijek prisutnoj slici o uspješnosti afganistanske misije, prema Barfieldu ovakav tijek događaja bio je rezultat kombinacije gore navedenih čimbenika.
Direktnom posljedicom takvog pogoršanja stanja postalo je i kontinuirano povećavanje broja američkih i savezničkih vojnika u zemlji, kao i poboljšanje obuke afganistanske vojske i policijskih snaga. Međutim, kao što situacija ovih dana pokazuje, takvi koraci nisu omogućili stvaranje efikasnijeg sustava. Premda je Barfield na kraju svog teksta ponudio nekoliko varijanti – iz perspektive 2008. godine – daljnjeg razvoja događaja, tvrdeći i da afganistansko stanovništvo čeka da vidi koja će strana naposljetku prevagnuti, za praćenje stanja u Afganistanu između tog i današnjeg trenutka ključnom stoga ostaje njegova osnovna teza – rješavanje situacije u Afganistanu nije bilo samo vojno, već i političko i ekonomsko pitanje. Upravo u očiglednom neuspjehu provedbe potonja dva aspekta valja tražiti korijene i tadašnjih i trenutnih problema.
Preporuka za čitanje:
Barfield, Thomas. “The Roots of Failure in Afghanistan”. Current History 107/713 (2008): 410-417.
