Zamke kronološkog snobizma u percepciji prošlosti
Kao što je u objavama na ovom portalu već više puta spomenuto, srednji vijek – još od renesansnog razdoblja koje mu je dalo takvo ime percipiran kao mračno doba puno praznovjerja i patnje – često služi kao „prostor“ manifestiranja onoga što je C. S. Lewis imenovao kronološkim snobizmom, odnosno percepcije ljudi iz prošlosti kao manje inteligentnih i zaostalijih od trenutne populacije u (gotovo) svakom smislu. Kao onovremena vodeća društvena sila, Katolička Crkva pritom poprima obilježja glavnog uzročnika takvog stanja te izvorišta gotovo svekolikog zla i stradanja koja su zadesila onovremene ljude. U takvom kontekstu stoga je moguće te, posebice od razdoblja propagandne borbe tijekom Reformacije, a kasnije i prosvjetiteljstva, učestalo korišteno širenje lažnih informacija o postupcima Crkve i njenih službenika, kao i samih „običnih“ ljudi tog doba. Među zanimljivijim takvim primjerima ističe se narativ o papi Grguru IX. (1227. – 1241.), mačkama i širenju pandemije Crne smrti diljem Europe, relativno često prisutan na stranicama posvećenima populariziranju povijesti.
Prema najuobičajenijoj verziji priče, smatrajući mačke (posebice crne) đavoljim pomoćnicima, papa Grgur IX. svojom je bulom Vox in Rama pokrenuo njihovo istrebljivanje. Posljedično, gotovo potpuni nestanak mačaka omogućio je širenje štakora, koji pak su potom, u vrijeme Crne smrti, omogućili širenje kuge, što je uzrokovalo masovno stradanje ljudi diljem kontinenta. No, je li ta priča doista plauzibilna?
Vox in Rama – nastanak i stvarni sadržaj
Da bi se uopće govorilo o tom pitanju, potrebno je najprije pogledati sadržaj spomenute bule. Budući da njen cjeloviti prijevod na hrvatski jezik ne postoji, u prijevodu s latinskog u najvećoj ćemo se mjeri osloniti na dostupne engleske inačice bitnih odlomaka. Nastala negdje između 1232. i 1234. godine, bula Vox in Rama (imenovana prema proroštvu proroka Jeremije o budućem Herodovom pokolju betlehemske djece, usp. Jr 31, 15 i Mt 2, 16-18) zapravo je pismo upućeno onovremenom nadbiskupu Mainza, u kojem Grgur IX., sukladno informacijama dobivenima od inkvizitora Konrada od Marburga, izražava zabrinutost zbog navodnog djelovanja sotonističke sekte u tom gradu, čije rituale potom pomno opisuje:
„Sekta vrši sljedeće rituale: kad se neki novak prima među njih te prvi put ulazi u sektu prokletih, pred njim se pojavljuje oblik žabe ili krastače. Neki ju ljube u stražnji dio tijela, a neki u usta, primajući jezik i slinu te zvijeri u vlastita.
Ponekad se pojavljuje iznimno velika, a ponekad je veličine guske ili patke; ponekad pak poprima veličinu peći. Nadalje, kada je novak iskoračio, susreće ga čovjek čudesne bljedoće i crnih očiju, koji je – budući da mu je meso istrošeno – toliko mršav da se čini kao da je tek kostur prekriven kožom. Novak ga ljubi, osjećajući ledenu hladnoću, nakon čega sjećanje na katoličku vjeru potpuno nestaje iz njegovog srca.
Nakon toga sjednu i jedu, a nakon što ustanu, određena statua crne mačke, uobičajena u takvim prilikama, približava se unatraške s podignutim repom. Najprije novak, potom meštar te napokon svatko iz reda tko je vrijedan i savršen, ljubi mačku u stražnjicu. Tada se svi vraćaju na svoja mjesta te, izgovarajući određene odgovore, priginju glave prema mački.“
U nastavku teksta potom se spominje i održavanje orgija koje slijedi taj dio rituala, a prilikom kojeg se pojavljuje mistično stvorenje, napola čovjek, a napola mačka.
Razgradnja mita o papinskoj odgovornosti za Crnu smrt
Dakle, iako je tekst obilježen uistinu prilično bizarnim detaljima te ga je moguće označiti produktom onovremenog praznovjerja i strahovanja od raznih sotonističkih skupina, u pogledu promatranog pitanja odnosa Grgurove bule i životne sudbine srednjovjekovnih mačaka moguće je donijeti nekoliko logičnih zaključaka:
- Iako se crna mačka u tekstu spominje, evidentno je kako nije riječ o običnoj domaćoj mački, već o oživljenom kipu posebnih svojstava. Uz to, iako takvoj mački indirektno pripisuje demonska svojstva, Grgur IX. nigdje u tekstu ne poziva na uništavanje svih mačaka koje joj nalikuju. Također, već je istaknuto kako je dokument u pitanju upućen crkvenom vodstvu Mainza i tiče se precizno opisane skupine vjerskih odmetnika unutar zadanog područja. Za očekivati je kako je potom u gradu javno pročitan te je stoga mogao imati utjecaja na određeni krug ljudi. Međutim, podatci o širenju njegovog utjecaja van granica nadbiskupije nisu poznati niti pak je takav slijed događaja najvjerojatnija mogućnost.
- Kao što je spomenuto, papinska bula Vox in Rama nastala je u prvoj polovini 13. stoljeća. Crna smrt Europu je poharala polovinom 14. stoljeća. Ukoliko zanemarimo točku br. 1 te pretpostavimo da je papin tekst doista doveo do masovnih pokolja mačaka, njegov bi sadržaj trebao biti dostatan da na nasilje protiv “kućnih ljubimaca” diljem čitavog kontinenta potiče ljude više od stotinu godina. Takvo što zasigurno bi ostavilo znatan trag u sačuvanim povijesnim izvorima.
- Osim što je u Europu stigla u potpuno drugom stoljeću, Crna smrt prije katoličkih krajeva poharala je znatne dijelove Azije, a ljudske gubitke uzrokovala je i u muslimanskim zemljama poput Egipta, dakle u krajevima gdje papinske odluke o mačkama, čak i da ih je bilo, nisu mogle odigrati nikakvu ulogu u životima životinja i ljudi. Mačke također nisu jedine životinje korištene u borbi protiv štakora i sličnih nametnika.
- Iako najveća, epidemija kuge polovinom 14. stoljeća nije bila jedina koja je pogodila Europu – tijekom čitavoga srednjeg i ranoga novog vijeka veće ili manje epidemije kuge pratile su svakodnevicu europskog stanovništva, pojavljujući se gotovo generacijski. U objašnjavanju nijednog od tih drugih slučajeva mačke se ne spominju.
- Na kraju krajeva, kugu ne prenose sami štakori, već je njen uzročnik bakterija Yersinia pestis koja se nalazi unutar buha i prenosi njihovim ugrizom. Buhe pak, dakako, ne prenose samo štakori, već i gotovo sva krznena toplokrvna stvorenja, uključujući i mačke, koje su u prisnom kontaktu s ljudima mnogo češće nego li štakori. Nije, dakle, vjerojatno da bi smanjenje njihovog broja djelovalo nepovoljno po širenje bolesti.
- Konačno, vraćajući se početnoj tezi o nepravednom pripisivanju manje inteligencije ljudima iz srednjeg vijeka, ne čini se plauzibilnom teorija prema kojoj bi oni nastojali potpuno uništiti životinje koje su svojim svakodnevnim suživotom s njima dokaz(iv)ale svoju korisnost u borbi protiv nametnika. Doduše, potrebno je istaknuti kako je različitih – ritualiziranih i izrazito nehumanih (poput spaljivanja u zatvorenoj kutiji kako bi zvukovima agonije zabavljale okupljenu gomilu ili bacanja s vrha zvonika u svrhu istjerivanja zlih duhova) – ubijanja mačaka, pasa i drugih životinja u srednjem vijeku bilo diljem Europe, što je obično povezivano sa zabavom pripadnika nižih društvenih slojeva (posebice obrtnika, odnosno njihovih šegrta) tijekom karnevalskih svečanosti. No, stav crkvene hijerarhije o takvim zbivanjima teško da je moguće ocijeniti poticajnim, a zasigurno takvi događaji nisu nikada ozbiljno ugrozili populaciju ubijanih životinja.
Umjesto zaključka
Dakle, premda tekst Grgurove bule Vox in Rama ima potencijal uzrokovati nepovjerenje ili neprijateljstvo prema mačkama, riječ je o dokumentu čija je namjena bila strogo prostorno ograničena, a koji je izdan 115 godina prije pandemije Crne smrti. Također, osim tendencioznog tumačenja tog dokumenta, u prilog tezi o masovnom, gotovo potpunom, uništavanju populacije europskih mačaka ne govore drugi sačuvani povijesni izvori. Prihvaćanje narativa o takvom slijedu zbivanja stoga je, kao i u slučaju ranije obrađenog mita o srednjovjekovnoj vjeri u ravnu Zemlju, vjerojatnije odraz suvremenog praznovjerja vezanog uz prošla razdoblja i djelovanje vjerskih institucija nego li praznovjerja ljudi o kojima je u njemu riječ.
Preporuke za čitanje:
APOSCRIPTA database – Lettres des papes. Dir. J. Théry, CIHAM/UMR 5648, éd. électronique TELMA (IRHT). Orléans, 2017. Acte n. 26666. [prijepis latinskog originala bule Vox in Rama]
