Kao nenastanjiva i stoga najvećim dijelom neistražena i opasna mjesta, pustinje su oduvijek zaokupljale ljudsku imaginaciju. Promatrajući ipak u njima suprotnost postojećem društvu, čiji je simbol u grčko-rimskom kontekstu predstavljao grad, antički su pogani svoja božanstva i uz njih vezani vjerski život redovito smještali na živahnija i ljepša mjesta. Na iste se prostore, u želji da se odmori od gradske vreve i uobičajene svakodnevice, redovito povlačila i društvena elita Rimskog Carstva, što je svog traga ostavilo i u bukoličkoj književnosti.
Povezanost judeo-kršćanske vjerske tradicije upravo uz pustinjske krajeve jamačno je stoga pridonijela njezinom dodatnom percipiranju kao stranog elementa u očima pogana. No, upravo su iz takvih konteksta izrasle vjerske tradicije koje će obilježiti kršćanski vjerski život kroz sljedećih tisuću godina, a u određenom dijelu ostati prisutne sve do danas. Promatrajući u svom članku Desert, City, and Countryside in the Early Christian Imagination položaj pustinje u životu rane Crkve, njemačka povjesničarka Claudia Rapp analizirala je njezin prelazak iz doslovnog mjesta u simbol za kršćanski odnos prema svijetu.
Pustinja u biblijskom kontekstu
Kako bi objasnila korijene pojave istaknute uloge pustinje u životu i djelovanju ranih kršćana, Rapp se okrenula temeljnom pisanom izvoru njihovih zajednica – Bibliji. Osim same činjenice da su i židovstvo i kršćanstvo razvijeni na području obilježenom relativno suhom klimom i pustinjskim krajevima, presudnu su ulogu u percepciji pustinje, naime, odigrali važni događaji Staroga i Novog zavjeta. U povijesti Izabranog naroda pustinja se ističe kao mjesto susreta s Bogom, odnosno prostor njegovog putovanja prema Obećanoj zemlji. Oba ključna događaja u nastanku židovske vjere, Božje javljanje Mojsiju na Horebu i predaja Deset zapovjedi na Sinaju, događaju se u pustinjskom ambijentu.
No, osim formativnih događaja iz Knjige izlaska, popraćenih raznim oblicima iskazivanja Božje moći natprirodnim fenomenima, pustinja se u Starom zavjetu promatra i kao potencijalna kazna za nevjeru sklopljenom Savezu, odnosno za tuđe nasilje nad Izabranim narodom. Jednako je važan i suprotan proces – Božje pretvaranje pustinje u plodno zemljište u vidu nagrade za vjernost. Na sličan transformacijski i tranzicijski način pustinja je prikazana i u Novom zavjetu. Iz palestinske pustinje na njegovim stranicama viče Ivan Krstitelj, dok Isus u njoj provodi četrdeset dana kušnje prije početka javnog djelovanja. Naposljetku, ne valja zanemariti ni važnost pustinje kao mjesta njegovog izbjegavanja gomile i potrage za samoćom.
Prvi samostani – pustinjski gradovi
Na tragu opisanog, krajem 3. stoljeća u egipatskoj se pustinji javljaju prvi pustinjački oci, koji će uskoro postati njezino trajno obilježje. Njihov pristup pustinji kao prostoru Rapp promatra na dvojak način. Sukladno drevnim egipatskim mitološkim percepcijama, pustinja je smatrana prebivalištem zlog boga Seta, sušte suprotnosti dobrom bogu i vladaru Egipta Ozirisu. Na takav kulturno-religijski supstrat nadovezala se kršćanska imaginacija, pretvorivši pustinju u obitavalište demona, o čemu svjedoče njihove jadikovke prilikom dolaska pustinjaka poput svetog Antuna Opata. Naime, prema hagiografskim zapisima, pustinjačko naseljavanje pustinje lišilo je paklene sile zadnjeg prostora vladavine na zemlji, kamo su se povukle pred dotadašnjim napredovanjem kršćanstva.
Takvo teritorijalno-duhovno shvaćanje povezano je s drugim načinom pogleda na život u pustinji – pustinjačko ponovno proživljavanje biblijskih događaja na samim mjestima njihovog zbivanja kod onovremenih je kršćana percipirano kao aktivno uključivanje u povijest spasenja, uslijed čega je započelo ostvarivanje spomenutih Božjih obećanja o pretvaranju pustinje u naseljeno i plodno mjesto. Prema autorici, upravo u tom duhu valja tumačiti književno isticanje pojmova grada i vrta u opisivanju pustinjačkih boravišta.
Naime, odražavajući time važnost grada u imaginaciji stanovnika istočnog Sredozemlja, hagiografski zapisi učestalo opisuju proces pustinjačke kontrakulturalne zamjene zemaljskih gradova pustinjskima, vidjevši u njima preduvjet za buduće građanstvo u Raju, također predstavljenom slikom grada, Nebeskog Jeruzalema. Naravno, spomen Raja za sobom povlači i bukoličke reminiscencije na Edenski vrt iz Knjige postanka, što se odražava u doslovnom pustinjačkom kultiviranju zemlje, ali i u zapisima o prijateljskim odnosima inače krvoločnih zvijeri prema njima kao odrazu Adamove harmonije sa svim stvorenjima prije izgona iz Raja.
Svakodnevno odricanje – pustinja kao stanje uma i prostor priprave za javno djelovanje
Međutim, osim doslovnog povlačenja u pustinju, među kršćanskim se misliocima uskoro pojavilo i njezino tumačenje kao simbola za odricanje od uobičajene participacije u materijalnoj svakodnevici i okretanje prema vlastitoj nutrini u potrazi za Božjom blizinom. Postavši stanjem uma, odlazak u pustinju prestao je biti jednokratnom životnom odlukom te se preobrazio u stalnu borbu s napastima ovoga svijeta, u kojem su kršćani zamišljeni kao stranci. Također, onovremeni crkveni pisci, poput Ivana Kasijana, uskoro su zamijetili i negativne strane povlačenja u fizičku samoću, poput povećanja negativnih i napasnih misli umjesto njihovog suzbijanja te se proširila ideja o doslovnom pustinjaštvu kao krajnjoj mjeri primjerenoj samo najiskusnijim isposnicima. Ostatku je preporučen život u samostanskim zajednicama ili pak svakodnevno odricanje unutar uobičajenoga životnog kruga.
Kao što svjedoče životopisi najistaknutijih osoba kasnoantičke Crkve, poput kapadocijskih otaca ili svetog Augustina, pustinjačko iskustvo na taj je način preobraženo u svojevrsnu pripremnu fazu. Naime, vodeći se za Mojsijem i njegovim četrdesetogodišnjim boravcima na egipatskom dvoru, u samoći pustinje i na čelu izraelske zajednice, kršćanska je misao usustavila trodijelni formacijski proces. Nakon primanja sekularnoga klasičnog obrazovanja, slijedilo je duže ili kraće razdoblje pustinjačkog načina života, koje je – po uzoru na novozavjetno Kristovo iskušavanje – trebalo poslužiti kao priprema za buduće javno djelovanje na biskupskom položaju ili u vidu sastavljanja duhovnih spisa. Iako se paralelno s njim nastavilo razvijati i klasično pustinjaštvo, poimanje povlačenja u pustinju kao formativne životne faze raširilo se i opstalo sve do 5. stoljeća, čime je – dijelom – moguće objasniti i pojavu monaha-biskupa na Zapadu.
Zaključna razmatranja
Dakle, u svom članku Claudia Rapp uz tri kategorije shvaćanja pustinje – kao doslovnog mjesta, stanja uma i tipološko-književnog obrasca – povezuje tri pristupa odnosu pustinjačkog asketizma i zauzimanja crkvenih položaja te, u manjoj mjeri, svakodnevnog načina življenja. Kod prvog pristupa, zasvjedočenog kod egipatskih pustinjaka, obnašanje crkvene službe percipirano je kao smetnja istinski pustinjačkom načinu života. Kod drugog, manje restriktivnog, no ne nužno i jednostavnijeg pristupa, moguća je kombinacija života u društvu i mentalnog boravka u pustinjskim predjelima, zasvjedočenog okretanjem od svakodnevnih briga i izazova materijalnog svijeta. Naposljetku, kod trećeg pristupa pustinjaštvo se, sociološkim rječnikom rečeno, promatra kao transformativni ritual prijelaza iz laičkog života u obnašanje klerikalne službe.
Sve u svemu, promatrani tekst nudi pregled složene percepcije pustinje u ranokršćanskom razdoblju, naglašavajući njezinu neobičnu privlačnost, prisutnu još od pretkršćanskih vremena, i načine njezine „odgojne“ uporabe u novom kršćanskom kontekstu, čiji će oblici obilježiti kršćanstvo i u sljedećim razdobljima. Štoviše, razmišljajući o opisanom promatranju pustinje, možda i u suvremenim težnjama k bijegu od svakodnevice i urbane vreve možemo vidjeti barem djelomični, doduše potpuno sekularizirani, odraz nekadašnjih praksi.
