Božji mir i Božje primirje – pokušaji stabilizacije srednjovjekovnog društva

Povijesni kontekst

Nakon propasti Karolinškoga Carstva, zapadna je Europa zapala u razdoblje feudalne anarhije, obilježeno dezintegracijom nekada jedinstvene države na međusobno sukobljene veleposjede feudalnih moćnika. Rasulo feudalne anarhije nije zaobišlo ni Crkvu, koja je istovremeno, uslijed laičke investiture, simonije i svođenja biskupa na vazalski položaj, bila zapala u moralno posrnuće. Međutim, 10. je stoljeće, pored svih nabrojenih negativnosti, i vrijeme početka reforme koja će Crkvi nastojati povratiti nekadašnji moralni sjaj, odvodeći ju natrag na put izvornog poslanja.

Ta je reforma krenula iz burgundskog samostana Cluny, najprije u namjeri obnove redovničkoga života, da bi naposljetku zahvatila čitav kršćanski Zapad i, uz snažnu borbu reformnog papinstva, oslobodila Crkvu od utjecaja svjetovnih vlasti te ju učinila nadmoćnom silom u srednjovjekovnoj Europi. Crkva je svoj novostečeni utjecaj koristila na mnoge načine, među ostalim i u svrhu zaštite vlastitih posjeda, ali i onih nemoćnih, kojima je po učenju svog utemeljitelja bila pozvana biti majkom i zaštitnicom. U tu su svrhu krajem 10. i u 11. stoljeću pokrenuti Božji mir i Božje primirje.

Božji mir (pax Dei)

Svjedočanstvo crkvenog utjecaja

Dok je na području Istočne Franačke (odnosno dijelova budućega Svetoga Rimskog Carstva) kraljevska vlast ostala relativno jaka i sposobna svladati centrifugalne sile unutar države, Zapadna je Franačka (odnosno buduća Francuska), zapala u niz borbi između posljednjih Karolinga i Robertovaca oko prijestolja, tijekom kojih je središnja kraljevska vlast slabila u korist vazala koje su pretendenti na prijestolje bogato obdarivali zemljom u zamjenu za prijeko potrebnu vojnu službu.

Stoga je upravo na području južne Francuske zabilježena prva pojava pokreta Božjega mira (pax Dei). Pravo jačega, koje je postalo jedino važeće na tlu podijeljenom među naoružanim plemenitašima, navelo je biskupe da učine nešto kako bi spriječili ili barem smanjili intenzitet nasilja s kojim je puk bio suočen. Prva zabilježena pojava intervencije biskupa u svrhu zaštite crkvenih posjeda, ali i siromašnih (pauperes) zbila se u biskupiji Le Puy kada je biskup na sinodi održanoj 975. godine naveo prisutne velikaše da se zakunu da neće dirati spomenute ugrožene posjede i skupine ljudi te da će nadoknaditi ranije načinjenu štetu. Taj je događaj ostao izdvojen sve do sinode održane za područje crkvene pokrajine Bordeaux, 989. godine u Charrouxu, kojom je otpočeo niz sinoda koje će nastojati sprovesti Božji mir sve do 13. stoljeća.

Spomenute sinode obično je pratilo masovno sudjelovanje naroda te su one ujedno bile svjedočanstvo utjecaja kojeg je reformirana Crkva, zahvaljujući probuđenoj pučkoj pobožnosti, ostvarivala u feudalnom društvu. Potaknuto štovanjem donošenih svetačkih relikvija i ozdravljenjima koja su mu se pripisivala, okupljeno je mnoštvo zapadalo u religiozno oduševljenje kličući miru, dok bi predvodnici sinoda dizali uvis svoje biskupske štapove, potvrđujući tom kretnjom mirovni dekret u ime duhovne vlasti koja im je predana.

Zaštićene skupine i kazne

Gore navedena biskupska sinoda u Charrouxu definirala je primjenu Božjega mira na kaznu ekskomunikacijom za napadanje i pljačku crkava, nasilno oduzimanje domaćih životinja seljacima i siromasima te za napade na osobe koje su pripadale svećeničkom staležu. Isključivanje iz kršćanske zajednice moglo se izbjeći materijalnom nadoknadom počinjene štete te vršenjem zadane pokore, dok bi smrt počinitelja prije ispunjenja navedenih uvjeta značila da će njegovo tijelo ostati nepokopano, a duša prokleta na vječnu odvojenost od Boga. Kasnije sinode pridružile su zajednici zaštićenih Božjim mirom i žene (posebice djevice i udovice), seljake zaposlene radom u polju, kao i trgovce i njihovu robu i tovarnu stoku te su oštro osudile spaljivanje ljetine i seljačkih domova, uobičajeno za onodobno ratovanje.

Kako bi osigurali provedbu proklamiranog mira, biskupi su, osim duhovnih kazni predviđenih za prekršitelje (koje su u duboko religioznom srednjovjekovnom razdoblju uzimane krajnje ozbiljno), organizirali i naoružane skupine kojima je cilj bio interveniranje protiv nasilnog sitnog plemstva i vitezova-pljačkaša. Te su skupine bile financirane obaveznom članarinom, kao i prihodima sa crkvenih posjeda. Iako je cilj Božjega mira bio upravo izbjegavanje oružanih sukoba, u svrhu kojeg je širena ideja rješavanja sporova među feudalcima sudskim putem, zabilježeno je nekoliko slučajeva interveniranja četa posvećenih održavanju mira protiv nasilnih silnika, poput djelovanja biskupa Aima od Bourgesa, koji je uspješno nametao disciplinu lokalnim vitezovima, sve do poraza svojih četa u borbi protiv Oda od Deolsa 1038. godine.

Božje primirje (treuga Dei)

Osim Božjeg mira, do smirivanja onodobne feudalne anarhije pokušalo se doći još jednim putem – uvođenjem Božjeg primirja (treuga Dei). Tim je pojmom obuhvaćena zabrana ratovanja na određene dane u tjednu i tijekom godine. Na svim je područjima primjene obuhvaćala nedjelju kao sveti dan tijekom kojeg nije smjelo biti sukobljavanja niti sporenja na sudovima, da bi zatim u lokalnim varijantama bila proširivana na razdoblje od subote navečer do ponedjeljka ujutro pa i na čitavu polovicu tjedna, počevši u srijedu navečer i obuhvaćajući trodnevlje posvećeno najvećim otajstvima kršćanske vjere (četvrtak ustanovljenju euharistijske službe, petak Kristovoj muci i smrti, a subota boravku Kristovog mrtvog tijela u grobu i njegovom uskrsnuću). Spomenuta razdoblja zabrane ratnih akcija tijekom određenih razdoblja kroz godinu obično se odnosila na vrijeme korizme, no zabilježeni su pokušaji njegovog protezanja i na period od početka došašća do blagdana Bogojavljanja. Posebno su Božjem primirju bili podvrgnuti blagdani posvećeni Bogorodici, dvanaestorici apostola i nekolicini drugih velikih svetaca.

Prvi se spomen Božjega primirja javlja 1027. godine u spisima koncila u francuskom Toulougesu. Nepuno desetljeće poslije, fenomen se Božjeg primirja proširio Burgundijom, Akvitanijom i ostatkom Francuske, odakle je onda njegov utjecaj djelovao i na kršćanski dio Španjolske te preko Alpa na sjeverozapadnu Italiju. Punom primjenom Božjeg primirja, do koje, naravno, nikad nije došlo jer onodoban način ratovanja to nije dopuštao, ostalo bi zaraćenim stranama prosječno osamdesetak dana za oružano sukobljavanje, dok bi ostatak godine mirno razdoblje omogućavalo relativno siguran život stanovništvu.

Zaključna razmatranja

Unatoč nerijetko nedosljednom i društvenim prilikama otežanom provođenju, Božji mir i Božje primirje predstavljali su važan korak u humanizaciji načina ratovanja na prijelazu iz ranog u razvijeni srednji vijek. Iako sukobi među feudalnim velikašima nisu razriješeni sve dok nije ustoličen snažan vladar koji je centralizirao vlast u državi i uspostavio kraljev mir na njezinom području, crkvena nastojanja ipak nisu prošla bez rezultata i bez spašenih ljudskih života, a sakralna su mjesta tijekom čitavog ostatka srednjeg vijeka imala zajamčenu nepovredivnost što ih je pretvorilo u posljednju nadu za spas progonjenih.

Budući da su provedbu Božjeg mira s vremenom preuzeli kralj i visoko plemstvo, koristeći ga za nametanje vlastite volje podanicima, on je važno utjecao i na razvoj laičke vlasti u zapadnoeuropskim zemljama. Napokon, koncept Božjeg mira najjaču je manifestaciju dobio u pridavanju vjerskog sadržaja imenovanju vitezova u vidu njihove zakletve kojom se obvezuju na zaštitu crkava, udovica i siročadi kao i na borbu za obranu kršćanstva te u posveti mača kojim će provoditi zadanu riječ. Najvažniji je, međutim, ostao utjecaj Crkve koja je uvidjela snagu koju je imala među pukom te korist od pokretanja naoružanih laika za ostvarivanje duhovnih ciljeva, što će svoj vrhunac doživjeti u govoru pape Urbana II. i pokretanju prvog od niza križarskih ratova krajem 11. stoljeća.

Preporuke za čitanje:

Barthelemy, Dominique. „Modern Mythologies of Medieval Chivalry“. U The Medieval World, ur. Peter Linehan i Janet L. Nelson, 214–228. New York: Taylor & Francis Group, 2003.

Fouracre, Paul. „Space, Culture and Kingdoms“. U The Medieval World, ur. Peter Linehan i Janet L. Nelson, 214–228. New York: Taylor & Francis Group, 2003.

Goldstein, Ivo i Borislav Grgin. Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku. Zagreb: Novi Liber, 2006.

Jedin, Hubert, ur. Velika povijest Crkve. Sv. III/1, Od crkvenoga ranog srednjeg vijeka do grgurovske reforme. Preveli Josip Ritig i Leo Držić. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2001.