Klinička smrt u historiografiji
Opisavši 1975. godine iskustvo kliničke smrti, dr. Raymond Moody otvorio je novo područje istraživanja. Prema njegovom opisu, temeljenom na skupljanju podataka o 150 slučajeva, većina osoba koja je doživjela kliničku smrt proživjela je sljedeće: osjećaj odvajanja ‘duše’ od tijela, susret s bliskim osobama ili poznanicima, kao i svojevrsnim bićima od svjetlosti, pregled životnih događaja i, naposljetku, osjećaj nevoljkosti glede povratka u ‘ovaj’ svijet. Unatoč određenim kritikama, poput zanemarivanja narativa o stresnim iskustvima na račun isticanja samo pozitivnih, Moodyjevo istraživanje pokrenulo je čitav niz daljnjih analiza, uslijed čega je klinička smrt kao pojam ušla ne samo u medicinsku uporabu, već i u svakodnevnicu i medijsku kulturu, potaknuvši snimanje niza filmova.
Shodno takvom interesu, klinička je smrt napokon dotaknuta i u historiografiji. Jedan od rijetkih tekstova posvećenih tom fenomenu u prošlosti članak je nizozemskog povjesničara religije Jana N. Bremmera naslovljen „Near-Death Experiences: Ancient, Medieval and Modern“. Nastojeći putem u izvorima sačuvanih zapisa o onome što bi se iz suvremene perspektive moglo nazvati iskustvom kliničke smrti istražiti utjecaj specifičnosti određenih povijesnih razdobalja na takve ‘vizije’, autor za svako od njih donosi po nekoliko primjera.
Antička iskustva
Iz antičkog je razdoblja do danas ostalo sačuvano pet priča o iskustvima nalik kliničkoj smrti, uklopljenih u polumitske priče nastale u platonističkim, orfičkim ili pitagorejskim sredinama. Taj je detalj važno istaknuti, budući da je – uslijed usredotočenosti antičkog svijeta na ovozemaljsko – preokupacija onostranim akumulirana upravo u raznim misterijskim i inim sljedbama. Uz navedene izvještaje, prema zapisima onovremenih autora, postojala je i čitava, danas izgubljena, knjiga o osobama koje su umrle samo prividno, Demokritovo djelo O Hadu.
Najpoznatija od spomenutih pet priča vjerojatno je ona o Eru, zapisana na kraju Platonove Države. Spomenuti Er, junački ratnik, nakon bitke tek je desetog dana ‘mrtav’ pronađen na bojištu. No, ležeći na lomači dvanaestog dana, neposredno prije spaljivanja, ‘vratio se na ovaj svijet’. Prema Platonovom tekstu, bivajući ‘odsutan’, odnosno ‘odvojen od svog tijela’, Er je zajedno s velikim mnoštvom putovao do doline na kojoj su suci duše dijelili na desnu i lijevu stranu, odnosno nebo i podzemlje. No, umjesto presude, Eru je dodijeljena zadaća obavještavanja čovječanstva o svom iskustvu te je stoga ‘vraćen’. Osim suđenja, Er je stoga opisao i ‘podjelu’ novih životnih oblika dušama pravednih, odnosno proces njihove reinkarnacije i pijenja s Rijeke zaborava prije povratka na ovaj svijet. No, budući da ne objašnjava način na koji je vraćen na ovaj svijet te je uglavnom iskorištena samo kao sredstvo prezentacije moralne pouke, Platonova priča o Eru u pogledu izvještaja o kliničkoj smrti može se uzeti samo kao početna stepenica u širenju narativa o ‘onostranom’ kao književne teme.
Slična je priča ponovljena i u Klearhovom djelu O snu. No, pored sada već poznatih elemenata, Klearhov zapis uključuje i susret dvojice ‘umrlih’ – Atenjanina Kleonima i Sirakužanina Lizije – najprije na ‘onom’, a potom – nakon povratka – i na ‘ovom’ svijetu, dobivajući time značajan element potvrde istinitosti opisanih iskustava. Susret s osobama poznatima za života u svom tekstu O odgodama božanske odmazde spominje i Plutarh, razdvajajući ‘onostrano’ boravište dobrih od boravišta zlih, odnosno tumačeći reinkarnacijske odabire kao rezultate presuda dušama umrlih. Jedna od rijetkih stvarnih sličnosti takvog iskustva sa suvremenim izvještajima o kliničkoj smrti pozitivna je promjena koja je nastupila u načinu života osobe koja je doživjela opisano nakon ‘buđenja’.
Konačno, takve je elemente moguće pronaći i u pričama Naumahija iz Epira i Kornelija Labea. Zanimljivije je stoga radije spomenuti jedan od zapisa kršćanske provenijencije, Augustinov tekst o gradskom vijećniku Kurmi, ‘vraćenom’ uslijed spoznaje o njegovoj pogrešnoj zamjeni s istoimenim kovačem. Premda nesiguran ne radi li se o nekoj vrsti sna, Augustin ovu priču prenosi u obliku koji veoma nalikuje na ranije poganske priče te stoga postoje razlozi sumnje u njezinu stvarnost. S obzirom na stavljanje naglaska na potrebu krštenja kao uvjeta ulaska u Raj, vjerojatnije je da je prerađena priča imala poslužiti kao retorički poticaj.
Srednji vijek
Za razliku od antike, srednjovjekovno je doba dalo velik broj opisa iskustava nalik kliničkoj smrti. Dva karakteristična primjera donose Beda Časni i sveti Bonifacije. Pišući svoju poznatu Crkvenu povijest, Beda je u njezin sadržaj uklopio priču o Drycthelmu, laiku iz Northumbrije, provjerenu usporedbom priča samog Drycthelma i dvojice svjedoka, kralja Aldfrida i lokalnog biskupa. Umrijevši tijekom noći, Drycthelm je ‘ustao’ sljedećeg jutra, odlučivši podijeliti sav svoj imetak siromašnima i postati pustinjak. Naime, vođen anđelom u sjajnoj odjeći, tijekom svojeg ‘iskustva smrti’ Drycthelm je posjetio najprije Čistilište, predočeno u obliku dviju rijeka, vatrene i ledene, a potom i ulaz u Pakao, smrdljiv, užaren i pun jauka i demonskog smijeha, odnosno bio upozoren da molitva i dobra djela pomažu u spašavanju duša umrlih od propasti. Vrativši se na ‘ovaj svijet’ stoga je odlučio provesti ostatak života u skladu s crkvenim pravilima.
Početkom 8. stoljeća izvještaj o iskustvu redovnika iz engleskog Wenlocka, prema njegovom svjedočenju i pričama lokalne opatice, zapisao je sveti Bonifacije. Bivajući nakon bolesti anđelima dignut u visinu, neimenovani redovnik vidio je najprije čitav svijet, a potom i mnoštvo duša koje se uzdizalo, dok su se za njih borili anđeli i demoni. Odražavajući vjerojatno oralni karakter srednjovjekovnog društva, tijekom tog iskustva i redovnik je suočen s glasnim optužbama zbog svojih grijeha. Pored Pakla i Čistilišta, uslijed vizije redovnik je ugledao i Raj, odvojen vatrenom rijekom koju su duše mnogih pokušavale prijeći preko uskog mosta. Na samom kraju vizije nalazile su se sjajne zidine Nebeskog Jeruzalema, vidjevši koje redovnik, premda nevoljko, biva ‘vraćen’ u svoje tijelo, sa zadaćom prenošenja svog iskustva svima zainteresiranima.
Za razliku od antičkih opisa, kod srednjovjekovnih je narativa uočljiva puno naglašenija detaljnost prizora, kao i stavljanje naglaska čak i na najmanje grijehe, odražavajući time svjetonazorski pomak u percepciji vlastitih postupaka u novom razdoblju. Putovanje u ‘onostrano’ postalo je znatno pogibeljnije po duše pokojnika te su živopisni opisi stoga imali poslužiti njihovom upozoravanju na potencijalnu paklenu kaznu. Zanimljivo je primijetiti i da u ranosrednjovjekovnim iskazima još uvijek ne dolazi do jasnog definiranja Čistilišta, već ono najčešće služi tek kao dio Pakla ili Raja.
Suvremeni svijet i zaključna razmatranja
Budući da su temeljne sastavnice iskustava kliničke smrti u suvremenom svijetu spomenute već na početku ovog teksta, na ovome je mjestu dostatno pružiti tek neka dodatna objašnjenja. Jednu od središnjih uloga u modernim iskustvima čini osjećaj odvajanja od tijela uspinjanjem, najčešće u gornji kut sobe, odnosno spoznaje o razgovoru osoba oko bolesničkog kreveta, služeći time kao sredstvo potvrde iskustva nakon ‘povratka’. Čini se kako takvo kretanje ‘prema gore’ odražava još uvijek prisutnu svijest o Raju kao nečemu ‘na nebu’. U tom pogledu zanimljiva je i suprotna tendencija zanemarivanja govora o ‘duši’ – umjesto govora o ‘izlasku duše’ iz tijela (koje se najčešće uspoređuje s prolaženjem kroz tunel), osobe koje su doživjele kliničku smrt najčešće u svojim pričama koriste izravniji subjekt ‘ja’.
Za razliku od srednjovjekovnih iskustava, moderne osobe češće naglašavaju susretanje poznatih i bliskih osoba, što je vjerojatan odraz suvremene povezanosti s uskim krugovima ljudi. No, dok su ‘vidioci’ iz srednjeg vijeka odmah po susretu s njima bili sigurni da gledaju anđele, današnji se ‘vidioci’ na ‘bića od svjetlosti’ referiraju mnogo neodređenije, osim u slučaju naglašenijeg vjerskog odgoja. Bez obzira kako ih nazvali, ipak, moderni ljudi do ‘neba’ najčešće dolaze bez tuđeg vodstva, odražavajući time naglašeni individualizam suvremenog doba, očigledno prisutan čak i u sferi ‘posljednjih stvari’. Konačno, iskustvo putovanja vlakom u 19. i gledanja filmova u 20. stoljeću očiglednog je utjecaja imalo i na pojavu ‘brzinskog pregleda života’ neposredno nakon ‘smrti’; no zamjetan je izostanak optužbi zbog grijeha i prizora pakla; pred modernom sekularizacijom uzmaknuo je čak i Nebeski Jeruzalem.
Zajednička iskustvima kliničke smrti u sva tri promatrana razdoblja promjena je koja nastupa u ponašanju pojedinca nakon ‘buđenja’, manifestirana najčešće u okretanju ‘boljem’ življenju. Što se tiče razlika, Bremmer na kraju svog članka zaključuje kako one odražavaju promjene u životnom kontekstu pojedinaca različitih povijesnih razdobalja, lakonski tvrdeći:
„Očigledno, svako doba dobiva onakav život poslije smrti kakav zaslužuje.“
Preporuka za čitanje:
Bremmer, Jan N. The Rise and Fall of the Afterlife. London – New York: Routledge, 2004. [poglavlje „Near-Death Experiences: Ancient, Medieval and Modern“, 87-102]
