„Ljub’ si, rode, jezik iznad svega, U njem živi, umiraj za njega! Po njemu si sve što jesi: Svoje tijelo, udo svijeta, Bus posebnog svog cvijeta U naroda silnoj smjesi, Bez njega si bez imena, Bez djedova, bez unuka, U pošasti, sjena puka, Ubuduće niti sjena!“ jer jezik nije samo odlučeni standard nego i narodni divan i pjesma što se uz kolo i tamburicu ori.
Na desetke tisuća ljudi polako je napuštalo Slavoniju i svoja ognjišta oko kojih su bili desetljećima. Tijekom te migracije u međurječju Drave, Dunava i Save, od obronaka Psunja i rijeke Ilove do stoljetne šume Spačve ostalo je pedesetak tisuća stanovnika. Tih je godina, 1680-ih godina napustilo Slavoniju starosjedilačko muslimansko stanovništvo dok je starosjedilačko katoličko odlazilo u močvare i šume i poneko sigurnije središte poput Osijeka, Valpova i Požege…
Slavonija, jedna od kraljevina Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, tada zemlja šuma i močvara počet će kroz desetljeća biti „el dorado“ za mnoge strance i doseljenike. Strance i doseljenike koji će kroz desetljeća i stoljeća postati nositelji slavonske duše i širokog srca tamburice i kola… Tamburice i kola oko kojih su se „lomila koplja“ prije dvije, tri stotine godina – od kuda su došli, kako utječu na slavonskog čovjeka. O njima je pisao i poznati hrvatski književnik i intelektualac Matija Antun Reljković. Naveo je u djelu Satir iliti divji čovik „… Odonda (o.a. od vremena osmanske vlasti) je ašikluk postao, zao izgled i arlet ostao, odonda je ostalo psovanje, prelo, kolo i ašikovanje. I ostale svake nepodobe dica uče, dokle ne pogode. Nesta stida kod ženskoga spola s turskog prela i s turskoga kola… Slavoniju njima otrovaše, i ostale mnoge običaje, za koje se još i danas haje, pak se evo istrgnut ne dadu, jerbo koren dukobo imadu…“ Ovako je pisao Slavonac koji se vratio iz tadašnjih središta Europe gdje se obrazovao, a stare dane proveo u Vinkovcima. Pisao je iz perspektive prosvjetiteljstva koje je (pokušavao) širiti i kod slavonskog čovjeka.
Desetljeća su prošla, nakon mnogih ratova Slavonija je za Preradovićeva „tuđinca, siromaha“ postala majka, a ne maćeha. Nije bilo važno je li putnik iz Dalmacije, Like, Hrvatskog zagorja, Bosne ili Hercegovine. On nije samo našao konak nego i dom u slavonskoj nizini ili gori. On nije samo našao med i mlijeko nego je dobio i jedno bogatstvo. Dragulj koji je i čast, a to su slavonski običaji, tamburica i kolo koje često vežemo uz ono starosjedilačko stanovništvo međurječja Drave, Dunava i Save. Ono šokačko stanovništvo, neovisno je li u Slavoniji od srednjega vijeka ili možda od vremena dobivenih bitaka Eugena Savojskog.
Danas, kada smo već gotovo dva desetljeća u novome tisućljeću slavonski čovjek, bio on nekadašnji tuđinac – došljak šokačke krvi ili iz Dalmacije, Like, Hrvatskog zagorja, Bosne ili Hercegovine promiče tamburicu i kolo. Ista ona obilježja koja je nekadašnji prosvjetitelj kudio u ime nekoga. Prosvjetitelja koji tuđinom hode skupljajući znanje ima mnogo, ali se s vremenom majci pod skute vrate i onda ovisno od utjecaja tuđine svoju priču šire – kako u 18. stoljeću, tako i u 21. stoljeću. Danas, 2020. godine za tuđinu nam nije potreban vlak ili prekooceanski brod nego i jedan mali priključak za internet. Dok nam je za poštivanje pa i širenje običaja naših starih dovoljna samo želja i volja pa bila ona u kućici smještenoj u slavonskom sokaku ili u neboderu nekog europskog ili preko bare velegrada.
Starac nakon drevnih Reljkovićevih stihova i pogleda na mlado i staro diljem svoje Slavonije uzme u ruke papir jedan i prepiše Preradovićeve stihove odgovarajući Reljkoviću: „Ljub’ si, rode, jezik iznad svega, U njem živi, umiraj za njega! Po njemu si sve što jesi: Svoje tijelo, udo svijeta, Bus posebnog svog cvijeta U naroda silnoj smjesi, Bez njega si bez imena, Bez djedova, bez unuka, U pošasti, sjena puka, Ubuduće niti sjena!“ jer jezik nije samo odlučeni standard nego i narodni divan i pjesma što se uz kolo i tamburicu ori.
