Polako sa suzom u oku uz šporet koji jedva grije razmišlja je li trebao vjerovati novinama i onome što je zapisano ili svojim vlastitim očima i ušima pa prozbori stihove Matoševe Stare pjesme: „Čemu iskren razum, koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce, koje sniva, čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi? Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.“
Godine su prošle od kada je prvak hrvatskog seljaštva i općenito Hrvata napustio ovaj svijet, a o njegovom nasljedniku je slavonski seljak mogao čitati u srpnju 1945.: „Maček je svojom izdajničkom politikom skrivio teška stradanja naših naroda – u Glasu Slavonije, glasilu jedinstvene Narodno-oslobodilačke fronte za Slavoniju, autor navodi – Kroz čitavo vrijeme cilj Mačeka je isti: spriječiti i ugušiti razvitak demokratskih snaga, ne dozvoliti narodnim masama da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke… – nastavlja – Maček je izabrao ulogu „vođe“ po primjeru Hitlera i Mussolinija, sa ciljem da s mitosom „nepogrešivog“ i „mudrog“ političara odgurne seljačke mase od aktivnog učešća u političkoj borbi. Njemu su narodne mase služile samo kao ukras na paradama i smotrama, gdje se on na bijelom konju, okružen „zaštitom“, igrao vođe…“
Nakon ovih redaka nameće se nekoliko pitanja. Što se događalo tijekom druge polovice 20. stoljeća? Kome su „narodne mase služile samo kao ukras na paradama i smotrama“? Tko je sve hodao selima, gradovima „na bijelom konju“, okružen svakakvim „zaštitama“? Zapravo, što se događa i u 21. stoljeću, stoljeću kada smo puno više informirani nego preci 1914., 1918., 1941., 1945. pa i ne tako davnih 1971., 1990., 1991. i 1995.? I naposljetku, jesu li to možda samo brojke, a tamo neke „velike misli“ kao „procesi dugog trajanja“ polako i sigurno, što pretke što potomke tjeraju u čahure…
Iz istog vremena dolazimo i do tekstova i karikatura koje su bile usmjerene prema Alojziju Stepincu, čovjeku koji nije odgovarao niti jednom režimu tijekom svoga djelovanja… Odgovor se sam nameće zašto… (vidi karikature)
Sada, sedamdesetak, osamdesetak godina kasnije imamo mnogobrojne studije i dokumentarne serijale o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu i zadnjem prvaku Hrvatske seljačke stranke Vladku Mačeku. Možemo se bez previše istraživanja upoznati s njihovim radom i odnosom prema različitim režimima. Čovjek prije tih osamdesetak, devedesetak godina mogao je vidjeti što su obojica godinama radili za hrvatskog seljaka i općenito hrvatski i druge narode. Dok su novine tada, kao i danas bile pod različitim utjecajima.
Prije mnogo ljeta dječak, a sada starac s bolnim uspomenama. Polako sa suzom u oku uz šporet koji jedva grije razmišlja jeli trebao vjerovati ponekim novinama i onome što je zapisano ili svojim vlastitim očima i ušima pa prozbori stihove Matoševe Stare pjesme: „Čemu iskren razum, koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce, koje sniva, čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi? Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.“
U mislima mu ostane samo jedno pitanje: „Tko je zapravo stranac za Slavonca i Slavoniju nizine, rijeka, gorja, praznih kuća i tihih sokaka?“
