Prikazi poraženog Turčina, turske brkate nabodene glave, šatora, polumjeseca, “konjskog repa”, zmaja i džamije samo su neki od ikonografskih elemenata grbova hrvatskog plemstva tijekom 17. i 18. stoljeća.
Heraldiku je bila neizostavni dio rječnika propagande kasnosrednjovjekovnog i ranomodernog razdoblja. Oko 1200. godine, došlo je do potrebe stvaranja razlikovnih obilježja križarskih vojnih skupina na bojnom polju. Počeli su se omišljavati jednostavni grbovi s tek nekoliko elemenata poput prepoznatljive boje i oblika. Krajem 14. stoljeća, na grbovima se pojavljuju i višebojni elementi, a stoljeće ranije prvi grbovi javljaju se i na hrvatskom području.
Neprijatelji na grbovima
Donedavno posve neistražen korpus iz heraldike s hrvatskog povijesnog prostora predstavljaju posve fascinantni grbovi plemstva s prikazima Osmanlija i osmanlijskih simbola na grbovima hrvatskog plemstva. Povjesničarka Matea Brstilo Rešetar analizirala je u članku “Heraldičko nazivlje na temu ratovanja s Osmanlijama” (Povijesni prilozi, vol. 38., 2010.) 212 grbova na kojima se javlja prikaz ili simbol neprijatelja. Budući da se takav heraldički rječnik ne javlja u zapadnoj heraldičkoj tradiciji, Brstilo Rešetar zaključila je kako istraženi primjeri predstavljaju specifičnost hrvatske i mađarske heraldike.
Ikonografija
Na grbovima s prikazom ili simbolom Osmanlija javljaju se prikazi poraženog Turčina, turske brkate nabodene glave, šatora, polumjeseca, “konjskog repa” kao turskog bojnog znaka, zmaja, džamije… Posebno su izražajni prikazi Turčina koji se javlja u nekoliko varijanti: kako kleči, a za perčin ga drži graničar ili životinja, kako kleči i moli za milost, kako je zauzlan a povodi ga graničar s prijetećom desnicom, kako leži mrtav, a do njega je graničar, kako leži mrtav odsječene glave. Uz prikaz Turčina, koriste se i naturalistički prikazi dijelova tijela poraženih Osmanlija kao što je turska glava (nataknuta na sablju, probodena strijelom, nagažena, koju drži graničar ili životinja).
Koje plemstvo?
Takvi grbovi počinju se javljati krajem 15. i početkom 16. stoljeća kada i dolazi do intenziviranja osmanskih napada. Broj grbova s prikazom Osmanlija povećava se u drugoj polovici 16. stoljeća da bi vrhunac dosegao u drugoj polovici 17. i 18. stoljeća kada se podjeljuje i najveći broj plemićkih titula i grbova novom vojnom plemstvu. Upravo je novo vojno srednje i niže plemstvo te ono nanovo potvrđeno, obnovljeno plemstvo, bilo posjednik takvih grbova. Primjer naknadnog uvrštavanja osmanlijskih prikaza i simbola u postojeći grb jest grb, tj. grbovi obitelji Jelačić.
Ovi grbovi osim što predstavljaju specifičnost heraldike na hrvatskim prostorima, sjajan su primjer vizualne propagande čiji je cilj, pozivajući se na vojne zasluge u ratovima s Osmanlijama, bila društvena afirmacija novostvorenog nižeg i srednjeg plemstva.
Detaljnije o korištenju osmanlijskih motiva u grbovima vojnog plemstva pročitajte u članku Matee Brstilo Rešetar te Madeleine Kukec-Šimek koja je u Varaždinu također pronašla grbove s istim simbolima.
Preporuka za čitanje
Matea Brstilo Rešetar (2010), Heraldičko nazivlje na temu ratovanja s Osmanlijama
Madeleine Kukec-Šimek (2013), Kameni grbovi u gradu Varaždinu od 13. do 17. stoljeća
Tomislav Galović, Emir O. Filipović (2008), Prilog bibliografiji radova o heraldici (s posebnim osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu
