Ne samo da magija nije korištena kao diskreditirajući element unutar sunitsko-šiitskih različitosti, već su upravo magija i grimoriji vezivali sunitsko-šiitska uvjerenja. Suđenja vješticama i spaljivanja knjiga koja su na Zapadu uhvatila zamah, bila su nezamisliva u islamskom svijetu. Čak su i najkrući islamski puritanci ortodoksnijeg 17. stoljeća, stavljali magiju uz bok religiji.
Osim što je izum printa omogućio raspačavanje Biblije u do tad neviđenim razmjerima, prouzrokovao je između ostalog i velik uzlet industrije grimorija i okultnih znanosti. Grimorij ili crna knjiga, vještičji kodeks ili knjiga sjenki svoj je najpopularniji izdanak imao u De occulta philosophia libri tres Heinricha Corneliusa Agrippe iz 1533. godine. Toliko je bila popularna i objavljivana na vernakularima da je Agrippa nastavak ovog djela odlučio samostalno objaviti kako bi što više financijski iskoristio tržište.
Porastom industrije magijskih knjiga porastao je i broj inkvizicijskih priručnika. Uslijed šesnaestostoljetnih vjerskih previranja, upravo je magija iskorištavana i s reformacijske i s protureformacijske strane kao jedna od diskreditirajućih uvreda za pripadnike Druge strane. Matthew Melvin-Koushki, povjesničar s University of South Carolina, bavi se islamskom intelektualnom i carskom poviješću s naglaskom na proučavanje teorije i prakse okultnih znanosti u safavidskom Iranu i široj Perziji sve do 19. stoljeća. U članku „How to Rule the World: Occult-Scientific Manuals of the Early Modern Persian Cosmopolis“ govori o posve drugačijoj situaciji u islamskom svijetu kada je u pitanju magija.
Magija u islamskom svijetu
Ne samo da magija nije korištena kao diskreditirajući element unutar sunitsko-šiitskih različitosti, već su upravo magija i grimoriji vezivali sunitsko-šiitska uvjerenja. Kao što kaže Melvin-Koushki, suđenja vješticama i spaljivanja knjiga koja su na Zapadu uhvatila zamah, bila su nezamisliva u islamskom svijetu. Čak su i najkrući islamski puritanci („sternest Muslim puritans“) ortodoksnijeg 17. stoljeća, stavljali magiju uz bok religiji. Istovremeno, izjednačavali su magiju sa znanostima – i prirodnima i matematičkima.
Dok je inkvizicija uzimala maha u latinskom kontekstu, radikalni ekumenizam bio je pravilo u istovremenom Safavidskom Carstvu – vođen upravo okultno-znanstvenim imperijalizmom. Sredinom 15. stoljeća počinju se pisati okultno-znanstveni priručnici kojima su se mamelučki, timuridski i osmanski vladari željeli prikazati kao sveci-filozofi-kraljevi. Kao i u renesansnoj Europi, njihovi autori bili su neki od najutjecajnijih mislilaca tadašnjeg vremena. Međutim, za razliku od europskih učenjaka, islamski spisatelji ovakvih priručnika uspjeli su afirmirati magiju kao jednakovrijedni pandan znanosti i religiji. U historiografiji posve neistražena i zanemarivana ogromna produkcija grimorijskih priručnika uspjela je čak i konsolidirati konfesionalne različitosti postmongolskog razdoblja. Čak su i na vrhuncu osmansko-safavidskog sunitsko-šiitskog sukoba, sunitski okultno-znanstveni priručnici postajali šiitski klasici, a šiitski priručnici sunitski klasici. Osim toga, safavidski su okultisti redovito bivali hvaljeni na osmanskim i mugalskim dvorovima.
Grimoriji
Matthew Melvin-Koushki prihvatio se zadatka da uredi i prevede izbor najutjecajnijih magijskih priručnika nastalih u Iranu i Indiji. Mnogi od autora magijskih priručnika neki su od najslavnijih mislioca i filozofa islamskog ranog novog vijeka s time što je njihovo bavljenje okultizmom bilo posve zanemarivano – izbrisano iz historiografije.
Kao usporedive s Agrippinih Tri knjige o okultnoj filozofiji, Melvin-Koushki navodi djela poput:
Lotf-Allāh Nishāpuri Samarqandi’s (1409) Kholāsat al-bahrayn, Epistoma dvaju mora, o geomanciji i talismanskoj magiji (dvaju mora)
Ebn Torka Esfahāni’s (1369–1432) Resāla-ye horuf, O slovima, prvi carski traktat o letrizmu
Jalāl al-Din Davāni’s (1426/7–1502) Tohfa-ye ruhāni, Duhovna blagodat
Hosayn Vāʿez Kāshefi’s (1436/7–1505) Asrār-e Qāsemi, Qāsemijske tajne, o iluzionizmu i zemaljskoj magiji, talismanima, alkemiji…
Melvin-Koushki kao zajednički nazivnik ovih djela navodi spoj letrističkog i geomancijskog proricanja s letrističkom, astralnom i duhovnom magijom napominjući kako je prvo već spomenutim svecima-filozofima-kraljevima omogućavalo spoznaju budućnosti, a drugo – njenu promjenu. Više o ishodištima magije i grimorija na širem perzijskom području kao i o drugim istraživanjima Matthewa Melvina-Koushkog potražite u spomenutom članku i stranicama Academia.edu.