Početkom travnja 1945. godine u Međimurje su, na temelju dogovora jugoslavenskoga i sovjetskog vodstva, provalile jedinice III. ukrajinskog fronta Crvene armije i bugarske vojske, pred čijim su se nadiranjem Nijemci i Mađari povukli prema Štrigovi, u čijoj okolici teške borbe traju još desetak dana. Samovolju i zločinstva bugarskih i sovjetskih vojnika u Čakovcu su navodno dodatno pojačali mađarski natpisi na trgovinama i javnim zgradama, uslijed čega su zaključili kako se nalaze na mađarskom, a ne ‘prijateljskom’ jugoslavenskom teritoriju. Da krađe i silovanja nisu zaobišli grad svjedoče i navodi u onodobnoj kronici Franjevačkog samostana, čiji autor naglašava kako su bugarski vojnici silovali i jednu časnu sestru iz Mađarske. Kroničar nastavlja:
Narod se je zgražao nad tim. Nije se tome nadao. Bugari još nisu bili toliko nemoralni, pa su čak branili i zaštićivali tko bi ih molio za pomoć. S tom vojskom došlo je i nešto partizana koji su uzeli vlast u ruke. Oko 150 partizana došlo je preko Drave kroz ustaške linije. […] Napokon se pomalo učvršćivala hrvatska partizanska vlast, pa pomalo čistila grad i Međimurje.
Dodatne (po)ratne žrtve uzrokovala su i eksplozivna sredstva i mine koje su okupatorski vojnici ostavili kao zamke prilikom povlačenja, a od čega su u gradu naročito stradavala neoprezna djeca. Ne smiju se zaboraviti ni patnje Međimuraca prisilno unovačenih u mađarsku vojsku ili omladinsku organizaciju Levente, čije su se jedinice na austrijskom i njemačkom području raspale, prepustivši ih na milost i nemilost vlastitom snalaženju u nepoznatoj sredini ili padu u sovjetske ruke, iz čijih se zarobljeničkih logora neki neće vratiti sve do 1946. godine. Međutim, tema ovog teksta navodi nas da se zadržimo na citiranoj tvrdnji kako su novouspostavljene komunističke vlasti pomalo čistile grad. Što je ovaj eufemizirani izraz podrazumijevao?
Progon tzv. narodnih neprijatelja
Odgovor na gore postavljeno pitanje dijelom su ponudile već nove komunističke vlasti uoči dolaska u Međimurje objavivši letak na kojem je stajalo:
Dolaskom Crvene armije u Medjimurje nestati će strah i patnje od madjarsko-njemačkih velemožnika i njihovih ustaških pomagača. Nakon 4 godine madjarsko-njemačkog ropstva, u koje ga je bacio Pavelić, Medjimurje će biti slobodno i vraćeno u zagrljaj demokratskoj Hrvatskoj, a zločinci bit će kažnjeni za zločine i patnje koje su sramnom izdajom nanijeli slobodoljubivom narodu.
Međutim, premda će među stradalima u neposrednom poraću doista biti i stvarnih ratnih zločinaca, o čemu će više riječi biti u nastavku teksta, neosporna je činjenica da je poratna osveta zahvatila mnogo veći broj nevinih ljudi, odnosno onih čiji postupci tijekom rata nipošto nisu opravdavali toliku strogoću kazne. Da pak je onih koji su smatrali da se svojim radom u vrijeme mađarske okupacije ničim nisu ogriješili o pravila novog režima bilo poprilično, svjedoči podatak da su mnogi od uhićenih dolazak partizanskih jedinica u Čakovec dočekali kod kuće.
O razmjerima obračuna novih vlasti s predstavnicima dotadašnjega društvenog poretka najbolje govore suđenja pojedincima zbog rada u korist Mađara na intelektualnom planu. Pod takvom optužbom, naime, uhićeno je i osuđeno nekoliko istaknutih Čakovčana. Primjerice, Stjepan Ungar, vlasnik ratnodobnih pro-mađarskih novina „Muraköz – Megyimurje“, čija je glavna funkcija bila obnova svijesti o tzv. međimurskoj naciji odvojenoj od hrvatske matice, zbog takvog je djelovanja osuđen na smrt. Na pet godina robije osuđen je i tiskar Antun Škarec. Pod izgovorom da je u vrijeme rata prikazivao nacističke filmove Josipu Kropeku konfiscirano je kino „Union“. Posebno upečatljiv slučaj je Ivana Christa, osuđenog na osam godina robije i konfiskaciju polovice imanja zbog rada na izdavanju gramatika tzv. međimurskog jezika.
Što se tiče ostalih stradalih tijekom dvije poratne godine, valja napomenuti kako je za sada – do provedbe detaljnijih istraživanja – poimence poznata patnja uglavnom onih službeno osuđenih na smrt. Jedno od najvažnijih mjesta među njima svakako zauzima akademski slikar Josip Horvat Međimurec, po presudi vojnog suda Komande zagrebačkog okružja strijeljan 2. lipnja 1945. godine. Poznato je i kako su na smrt strijeljanjem iz Čakovca osuđeni i Ivan Paal, buzovečki ratar Josip Jalušić i trgovac Antun Mekovec. Popis osoba kojima je sudskom odlukom konfiscirana cjelovita imovina ili njen dio mnogo je duži, a uključuje niz uglednih čakovečkih ličnosti.
Godine 1946. i 1947. u čakovečkom Starom gradu, na mjestu koje su u istu svrhu tijekom Drugoga svjetskog rata koristili i mađarski okupatori, zatvarani su i pobunjenici protiv novoga komunističkog režima, tzv. križari, odnosno svi oni na koje je zbog nekog razloga pala sumnja da održavaju vezu s njima. Nažalost, Stari grad za mnoge od njih postao je i posljednje mjesto na kojem su viđeni živi – postoje indicije kako su upravo odavde žrtve odvođene do stratišta i masovne grobnice kod Ksajpe u Šenkovcu.
Procjene broja stradalih u ovim godinama staljinističke represije uvelike variraju od autora do autora. Primjerice, prema Josipu Črepu, u neposrednom poraću u Međimurju je bez suđenja ubijeno 230 ljudi, dok Vladimir Kalšan spominje nekoliko stotina uhićenih suradnika okupatora; neki autori broj ubijenih prikazuju i četverostruko većim, dolazeći do brojke od gotovo tisuću mrtvih. Kako je dokumentacija vezana uz ubijene bez suda navodno uništena, u budućim istraživanjima preostaje osloniti se na sjećanja suvremenika i zapise u neizravnijim povijesnim izvorima.
Suđenje Vijeću dvadesetorice
Ipak, jedan se slučaj iz opisane masovne represije u drugoj polovini 1940-ih izdvaja kako svojim javnim karakterom tako i činjenicom da su mnogi od osuđenih tijekom tog procesa doista bili odgovorni za teške ratne zločine počinjene tijekom mađarske okupacije Međimurja. Riječ je, naravno, o suđenju članovima Vijeća dvadesetorice.
Da bi kontekst ovog suđenja bio jasniji, potrebno je najprije objasniti o kakvom se tijelu radilo. Okupivši uglavnom čakovečke trgovce i obrtnike, uz tek ponekog člana društvene inteligencije, Vijeće dvadesetorice ili Élet part tijekom mađarske okupacije postalo je neslužbenim tijelom čijim je odlukama uslijed uskih veza s vojskom, policijom i žandarmerijom postalo podređeno gotovo sve u okupiranom Međimurju. Na čelu vijeća najprije se nalazio Oto Pečornik, čakovečki gostioničar i najvažnija ličnost mađaronskih krugova, a kasnije Ignac Antonović. Kao takva, ova je organizacija bila odgovorna za provedbu deportacije međimurskih Židova najprije u Nagykanizsu pa odatle u Auschwitz 1944. godine, slanje međimurskih leventaša u Njemačku godinu kasnije, kao i za sve ostale oblike represije nad Međimurcima, naročito nakon dolaska Stranke strelastih križeva (njilaša) na vlast u Mađarskoj.
Premda je dio najistaknutijih ličnosti, uključujući Pečornika, 1945. godine uspio na vrijeme pobjeći u Mađarsku, kao što je već rečeno, većina čakovečkih mađarona kraj rata dočekala je u svojim domovima, te su uhićeni i u Stari grad zatvoreni tek nakon početne konsolidacije partizanske uprave. Unatoč tome što su se prispjeli partizanski borci većinom protivili tome, pod pritiskom međimurskih komunista koji su rat proveli u mađarskim logorima, nakon uhićenja donijeta je odluka o održavanju javnog suđenja Vijeću dvadesetorice, za čiju je pozornicu odabran Sokolski dom (danas Macanov dom) u Čakovcu.
Improviziranu sudnicu dupkom popunjenu građanima Čakovca, od kojih su mnogi uhićenike dotad poznavali tek kao svoje ugledne sugrađane, ne poznavajući mračniju stranu njihovog djelovanja, početkom lipnja 1945. godine sa svih su strana osiguravale jake snage KNOJ-a. Sudilo je petero vojnih sudaca i dvojica civilnih porotnika, a o masovnosti suđenja svjedoči činjenica da su za optuženike i njihovu oružanu pratnju bila rezervirana prva četiri reda stolica. Zahvaljujući ciljanoj inscenaciji, iza optuženika sjedili su članovi obitelji onih čiju su smrt tijekom rata uzrokovali, dok su članovi njihovih obitelji smješteni na balkon iznad sudaca. Zanimljivo je istaknuti da je na početku suđenja, držeći kako su ratna vremena napokon prošla, bivši mađarski časnik iz Belice Ovari suce pokušao sklonuti prema blažim kaznama, ali je nakon nekoliko šamara istjeran iz dvorane.
Optuženi za razne oblike suradnje s okupatorom – poput doušništva s Gestapom, participiranja u akcijama mađarske žandarmerije, čuvanja zatvora u Učiteljskoj školi i zlostavljanja tamošnjih zatočenika, pljačke imovine deportiranih Židova – na smrt ili nekoliko godina teške robije uz gubitak građanskih prava osuđeni su sljedeći Čakovčani:
- zemljoposjednik Ignac Antonović (smrt)
- postolar Josip Balaša (smrt)
- trgovac željezom Mijo Behojnik (20 godina robije)
- trgovac željezom Ljudevit Binder (10 godina robije)
- strojobravar Dragutin Döring (smrt)
- postolar Florijan Janković (smrt)
- strojarski tehničar Đuro Juranić (smrt)
- postolar Franjo Kolarić (7 godina robije)
- tekstilni kemičar Pavao Kovač (15 godina robije)
- postolar Ignac Mekovec (smrt)
- ratar Vendel Palfi (8 godina robije)
- paromlinski nadstrojar Ladislav Salaj (smrt)
- šef komercijale u firmi „Graner“ Mijo Sočić Muraközi (tijekom rata član međimurskog izaslanstva koje je u Budimpešti u travnju 1941. godine ispregovaralo mađarsku okupaciju Međimurja, a zatim čakovečki gradski zastupnik) (smrt)
- službenik u firmi „Graner“ Ladislav Šafran (smrt)
- trgovac Ivan Škvorc (smrt)
- strojobravar Franjo Vresk (5 godina robije)
- dimnjačar Dragutin Wohlsein (smrt)
Prema svjedočenjima suvremenika, prilikom čitanja gotovo svake presude spomenuti članovi obitelji osuđenika na balkonu padali su u nesvijest ili uzalud povicima nastojali sklonuti suce na ublažavanje kazni. Osuđenici na smrt strijeljani su negdje na dravskoj obali krajem lipnja ili početkom srpnja 1945. godine, dok je uspomena na njih sustavno zatirana tijekom idućih desetljeća komunističke vladavine.
* * *
Premda u Međimurju, za razliku od većih dijelova današnjega hrvatskog teritorija, tijekom Drugoga svjetskog rata srećom nije došlo do žešćih ratnih sukoba, opisani događaji svjedoče kako ga nakon travnja 1945. godine ipak nije zaobišao obračun s tzv. narodnim neprijateljima i suradnicima dojučerašnjih okupatorskih vlasti. Dok se žrtava iz tih dana nakon uspostave neovisne Hrvatske s pravom i pijetetom sjećamo svake godine na godišnjice njihovog stradanja, unatoč izostanku namjere ponovnog ‘suđenja’ pokojnicima, ovaj tekst također ima pokazati kako suvremenu tendenciju svođenja svih stradalih pod nevine žrtve komunističkog režima i njihove opće rehabilitacije također treba uzimati s velikom dozom opreza.
Preporuke za čitanje:
Buturac, Lojzo. „Još o žrtvama u Međimurju 1945. godine“. Hrvatski kajkavski kolendar (2012): 145-149.
Črep, Josip. Međimurci u svjetskim ratovima. Čakovec: Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu, Međimurska županija, Grad Čakovec, 2019.
Črep, Josip. „Suđenje čakovečkim mađaronima nakon Drugog svjetskog rata godine 1945.“ Hrvatski kajkavski kolendar (2009): 300-305.
Kolarić, Juraj. „Međimurje u župnim kronikama tijekom mađarske okupacije (1941. – 1945.)“. U Međimurje u Drugom svjetskom ratu, ur. Branimir Bunjac, 23-100. Čakovec: Povijesno društvo Međimurske županije, 2007.
