Tekst je nastao kao seminarski rad u sklopu kolegija „Historijska antropologija“ pod mentorstvom prof. dr. sc. Zrinke Blažević na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Turopolje, ili nekoć Zagrebačko polje, mala je hrvatska povijesna i kulturna regija jugoistočno od Zagreba sa nažalost, vrlo bogate, ali slabo istražene povijesti. Jedna od možda najinteresantnijih tema iz turopoljske povijesti jest jedini poznati progon vještica u toj regiji koji se odvijao 1733. i 1734. godine. Važnost tih progona i danas je očita u mnogim sačuvanim pričama i legendama koje su ostale u turopoljskoj narodnoj predaji.
Uvod i terminologija
Turopoljski procesi vođeni su unutar Plemenite općine Turopolja, zajednice plemića koja je imala svoju hijerarhiju, prava i ovlasti nad svojim područjem. Svi dokumenti koje imamo sačuvane o procesima zapravo su dokumenti Plemenite općine Turopolja te se mogu pronaći u Hrvatskom državnom arhivu, ali i u zbirci povijesnih izvora Općine koju je još početkom 20. stoljeća uredio ravnatelj Zemaljskog arhiva (danas Hrvatski državni arhiv) Emilij Laszowski. Potonji je također napisao kratku knjižicu Progon vještica u Turopolju od svega 15-ak stranica u kojoj – u duhu tradicionalne događajnice – doslovno prepričava izvore bez problematiziranja čitavog događaja.
Kao i kod ostalih procesa protiv vještica u kontinentalnoj Hrvatskoj, u turopoljskim procesima može se prepoznati nekoliko faza. Sve započinje istragom (u ispravama inquisitio) kojom se pomoću izjava svjedoka pokušava sakupiti dokazni materijal protiv vještice. Nakon nje slijedi optužnica (actio) koju sastavlja nadležni fiškal (sudac), zatim sudska rasprava nakon koje bi uslijedilo ispitivanje pod torturom (examen) ako vještica ne bi priznala zlodjela na raspravi, te naposljetku presuda (causa). Na ove faze nailazimo i kod turopoljskih sudskih procesa, jedino nam mnogi dokumenti za pojedine pravne radnje, najčešće istrage, ispitivanja i ispitivanja pod torturom, nedostaju. S druge strane, optužnice i parnice su u dobroj mjeri ostali sačuvani.
Početak
Sve je počelo 9. listopada 1733. kada su pokrenute istrage protiv Ane Đurak Kranjice i Margarete Korenike. U obje istrage sudjelovala su tri svjedoka, jer se optužnica mogla pravovaljano podići s najmanje dva svjedoka. Važno je istaknuti da su svi svjedoci bili plemići, ali je i optuženica Ana Đurak bila žena jednog plemića. Kao što ćemo vidjeti, procesi protiv žena plemića ili samih plemkinja neće biti rijetkost u Turopolju. Naposljetku, možda je najzanimljivija činjenica što su i Ana Đurak i Margareta Korenika bile iz mjesta Dragonožec koji je smješten u tzv. Vrhovlju, odnosno, brdovitome dijelu Turopolja koji obuhvaća prostor Vukomeričkih Gorica. Vrhovlje se uvelike razlikovalo od Polja, nizinskog djela regije. Osim razlika u načinu života (ljudi iz Polja bavili su se često ratarstvom, a oni iz Vrhovlja stočarstvom i vinovom lozom), velike su razlike i kada je riječ o društvenoj hijerarhiji. Polje je bilo središte Plemenite općine. Sve najvažnije i najstarije plemićke obitelji živjeli su u selima Polja. S druge strane, Vrhovlje je bio brdoviti kraj izoliranih gorštaka koje su plemići iz Polja neprestano pokušavali staviti pod svoju kontrolu. Tako je krajem 16. stoljeća uspostavljena titula podžupana kojemu je glavna zadaća bila uspostaviti snažniju kontrolu nad Vrhovljem. Imajući to na umu, može se postaviti hipoteza kako je u pozadini progona iz 1733. godine bila društvena netrpeljivost ljudi iz Polja prema Vrhovljanima. Ipak, ta hipoteza je teško održiva. Prije svega, Ana Đurak Kranjica i Margareta Korenika su jedine žene za koje sigurno znamo da su iz Vrhovlja. Drugo, iskaz Margarete Kuljanke, vještice osuđene u Zagrebu o kojoj će kasnije biti riječi, spominje niz coprnica procesuiranih 1733. godine tvrdeći da su sve bile iz Polja. Ipak, i dalje postoji mogućnost da je početak progona bio u Vrhovlju, ali se temeljem iskaza tamošnjih coprnica proširio i na ostatak Turopolja.
Proces 1733.
Na temelju sačuvanih dokumenata se podrobno može pratiti tijek procesa iz 1733.godine u kojemu je procesuirano 13 coprnica. Premda se na temelju sudskih spisa coprnice može podijeliti u tri skupine, proces iz 1733. godine predstavlja jedinstvenu cjelinu. Rasprave su se odvijale u isto vrijeme i u njima su sudjelovali isti akteri. Tako su sve optužnice za 13 coprnica donesene 5. studenog 1733. na temelju optužbi fiškala Matije Mudića, a potpisane od strane podžupana Matije Mihića. Zanimljivo je kako su sve optužnice, pa čak i one iz 1734. godine imale isti pravni oblik, ali je jedan bio sažetiji, a drugi opsežniji. I u jednom i drugom tipu optužnica iznose se “standardne” optužbe koje su se tijekom 18. stoljeća koristile protiv vještica diljem Europe i kontinentalne Hrvatske. Zlodjela za koje se vještice optužuju uglavnom su bile odbacivanje Boga i crkvenih sakramenata, nanošenje zla cijelom čovječanstvu i ugovor s đavlom čemu je svjedočio đavolji pečat. U dužem tipu optužnice je opis zlodjela bio dodatno elaboriran, ali i proširen opisima različitih vještičjih radnji poput spolnog općenja s đavlom, nadnaravnim sposobnostima poput letenja i utjecanjem na vremenske nepogode te posjećivanje đavolskih okupljanja.
Sve sudske rasprave 1733. godine vodile su se 23. studenog u kaštelu Lukavec, simbolu Općine i administrativnom središtu Turopolja. Raspravu je saslušao župan Juraj Pogledić koji je i odlučivao o tijeku cijelog slučaja. Zapisnike je vodio notar, dok je tužbu protiv coprnica iznio Josip Magdić, prema svemu sudeći odvjetnik koji će zastupati Općinu i u procesima 1734. godine. Vrijedi primijetiti kako je jedna od skupina coprnica imala bolju obranu jer ih je zastupao Josip Raffay, najvjerojatnije odvjetnik, koji se ne spominje ni u jednom drugom dokumentu. Kako i zašto je ta skupina imala svoga branitelja nemoguće je zaključiti iz sačuvanih dokumenata. To naposljetku nije utjecalo na županovu presudu. Dvanaest od 13 coprnica osuđeno je na ispitivanje pod torturom. Za jednu coprnicu, Baru Bogdan Fumić nije bilo dovoljno dokaza za mučenje te je stavljena u pritvor. Naposljetku su sve priznale krivnju, a jedna coprnica je i umrla tijekom mučenja. Bara Bogdan Fumić je naposljetku bila prokazana od strane druge coprnice te je s ostalim coprnicama koje su preživjele torturu osuđena na smrt davljenjem zatim spaljivanjem 22. prosinca 1733. Presudi je prisustvovalo 12 plemića Općine koji su imali ulogu prisjednika, odnosno porotnika koji su odlučivali o presudi. Osim uobičajenih visokorangiranih službenika Općine kao što su župan (od 13.12. Općinom predsjeda novi župan Sigismund Škrlec), notar, kaštelan, sudac te nekih bivših važnih predstavnika Općine kao što su nekadašnji župan Pavao Pogledić, među prisjednicima su se nalazili i najniže rangirani članovi poput općinskih sluga i prisjednika Vrhovlja. To će biti važno zbog usporedbi parnica iz 1733. i 1734. godine među kojima postoje očite razlike.
Suđenje Margareta Kuljanke u Zagrebu
Ubrzo nakon što je 12 coprnica u Lukavcu osuđeno na smrt, u Zagrebu se održala parnica protiv Margarete Kuljanke što će pokrenuti novi niz progona u Turopolju. Njezin iskaz koji je dala pod torturom 29. prosinca 1733. vrijedan je povijesni izvor iz više razloga. Kuljanka je u svome iskazu navela čitav niz žena (23), ali i nekoliko muškaraca (3) iz Turopolja, od kojih su neki već bili osuđeni u procesu 1733. godine. Kako je Zagrepčanka Kuljanka stupila u kontakt s osobama iz Turopolja nije poznato. Neovisno o tome, na temelju njezinog iskaza se mnogu locirati mnogi pojedinci jer Kuljanka za svaku osobu navodi mjesto stanovanja. Većina optuženika je bila iz Lomnice, a ostali iz Velike Gorice ili okolnih mjesta kao što su Pleso, Velika Mlaka i Kurilovec. Također, Kuljanka za njih kaže da čine coprničku vojsku koja posjeduje svoju hijerarhiju i rituale kao što su okupljanje na raskrižjima.
Kuljanka je naposljetku osuđena i živa spaljena 30. prosinca 1733. Važna osoba vezana za njezin proces je Ladislav Sale, odvjetnik koji je u njezinom slučaju zastupao Zagreb, a zastupati će i optužene u Turopolju jednom kada počnu novi procesi.
1734. – novi progoni
Nije trebalo dugo da Kuljankin iskaz pokrene nemire u Turopolju. Prve optužnice podignute su već 12. siječnja, a u njima se po prvi puta fiškal poziva na “Posoniensium brevis”, što najvjerojatnije označava skraćeno izdanje Ferdinandeje, tj. “Zakonika o sudskom kaznenom postupku” Ferdinanda III. koji se u hrvatskim zemljama počeo koristiti krajem 17. st. Ubrzo nakon dizanja optužnica, 26. siječnja započinje sudska rasprava koja se vodi pred županom. Općinu ponovo zastupa Josip Magdić, ali zato optužene zastupa Ladislav Sale, ranije spomenuti odvjetnik iz Zagreba koji je zastupao Margaretu Kuljanku. Optuženo je sedmero optuženika koji su bili vrlo različitih profila. Prvi put se javlja i muškarac-vještac, Nikola Davutović kojega u svome iskazu Kuljenka naziva zastavnikom coprničke vojske. Među optuženima su i dvije plemkinje, Helenu Jurinić-Krnjak i Margaretu Pogledić. Potonja je posebice zanimljiva jer je u Kuljenkinom iskazu navedena kao “najveći čarobnjak”, ali i zato što pripada jednoj od najmoćnijih turopoljskih plemenitih obitelji Pogledića koja je tijekom 18. stoljeća često davala župane. Valja naglasiti kako je osuđivanje članova plemstva u Hrvatskoj inače bio rijedak slučaj. Sudska dokumentacija s tog procesa je daleko opsežnija nego li ranije što ukazuje na drugačiji pristup suđenju. To naposljetku ipak nije odviše utjecalo na konačnu presudu. Svi optuženici su najprije podvrgnuti mučenju, a već 11. veljače osuđeni na lomaču, osim Nikole Davutovića koji se zadržao u pritvoru zbog nedostatka đavoljeg pečata i samim time dokaza za vještičarstvo. Valja istaknuti da se lomača, tj. spaljivanje žive osobe smatralo puno težom kaznom od ranije navedenog, “humanijeg” davljenja a zatim spaljivanja. Među prisjednicima koji su bili pristuni prilikom izricanja presude više nisu bili prisjednici Vrhovlja ili sluge zajednice, već najviše rangirane i članove Plemenite općine: župan, notar, kapetan, kaštelan te nekoliko prisjednika, među kojima je ponovo Pavao Pogledić, bivši župan Općine koji se sada navodi i kao podzapovjednik grada Zrina.
Posljednja skupina optuženika o kojima su se sačuvali sudski dokumenti je ujedno i najveća. Sastoji se od 8 osoba. Među njima je ponovno bio i jedan muškarac, plemeniti Matija Celić kojega je Kuljanka optužila da je bio kapetan coprničke vojske. Sudskoj raspravi koja se održala 11. ožujka 1734. godine prisustvovale su iste službene osobe kao i u prijašnjem slučaju. Donesena odluka je također “blaža” nego li 1733. godine što pokazuje važnost dobrog branitelja. Sud je odlučio sljedeće: Matija pl. Celić i Bara Cvetković imaju se zadržati u pritvoru zajedno sa Nikolom Davutovićem iz ranijeg procesa. Ostalih šest optuženika podvrgnuto je mučenju tijekom čega je jedna coprnica preminula. Već 31. ožujka donesena je konačna presuda od strane suda. Sastav tog sudskog vijeća je bio vrlo šarolik. Osim nekoliko niskorangiranih potprisjednika i slugu Općine, prisustvovala su i tri bivša župana. Jedan od njih je bio Pavao Pogledić iznova s titulom podzapovjednika Zrina, Juraj Pogledić kao jasenovićkog podzapovjednik te Petar Paraminski kao zapovjednika Gline i Sirača. Ostali prisjednici su trenutačni podžupan, notar, bivši notar i prisjednici. Sud je odnio odluku da se samo tri coprnice osude na spaljivanje uz prethodnu dekapitaciju. Matija Celić i Bara Cvetković su zbog manjka dokaza pušteni na slobodu uz iskaze dvojice jamstvenika koji se zalažu za njihovu nevinost. Isto je dosuđeno i Nikoli Davutoviću. Naposljetku, u tamnici kaštela Lukavec, saznalo se kako su dvije coprnice, Margareta Klenovac i Helena Mikinka, trudne te je za njih odlučeno da se zadrže u pritvoru dok ne rode, a da se zatim podvrgnu mučenju. Njihova daljnja sudbina nije poznata.
Sačuvala su se tri iskaza optuženih coprnica iz ove skupine koje su preživjele mučenje i naposljetku bile osuđene na smrt. Zanimljiva je sličnost njihovih iskaza sa iskazom Margarete Kuljankom. Jedna od njih, Barbara Vagiček, iznosi širok krug svojih “pajdašica” coprnica što podsjeća na Kuljankine izjave o coprničkoj vojsci. Te “pajdašice” su kao i kod Kuljanke sve sa područja Polja, najviše iz Starog Čića i već spomenutih mjesta oko Velike Gorice. Slično Kuljanki, i ove tri optužnice spominju i opisuju mnoge uobičajene vještije rituale kao što su uporaba različitih krema i masti, sastanci na raskršćima, jedenje srca male djece, nanošenje štete marvi (stoci), letenje na metli itd.
Što se naposljetku dogodilo u Turopolju?
Na ovo pitanje teško da ćemo ikada moći dati potpuni odgovor zbog manjka izvora. Nepoznato je čak jesu li se procesi nastavili i koliko je sveukupno coprnica procesuirano i osuđeno. Ipak, analizom sačuvanih izvora se može zaključiti da se radilo o dva odvojena progona i dva sudska procesa od kojih svaki ima svoje karakteristike. Proces iz 1733. traje gotovo tri mjeseca i svi procesuirani su naposljetku i osuđeni ili su umrli na mukama i nitko od njih nije imao pravo na dostojnu obranu. Također, kratkoća zapisa sa rasprava, činjenica da je proces za različite skupine vođen na iste datume te niža hijerarhija prisjednika na presudama navodi na zaključaj da je proces iz 1733. imao samo lokalnu važnost. Proces iz 1734. godine koji su potaknuti Kuljankinim iskazima sa suđenja u Zagrebu, pruža potpuno drugačiju sliku. Proces traje kraće, obranu predvodi “neovisni” odvjetnik koji dolazi iz Zagreba i među optuženicima, ali i prisjednicima bili su ljudi višeg društvenog statusa. To bi moglo sugerirati da je turopoljski proces iz 1734. godine i to poglavito zbog povezanosti za zagrebačkim procesom protiv Margarete Kuljanke, izašao iz usko lokalnih okvira. To bi mogao biti razlog zašto je turopoljska općina angažirala odvjetnika iz Zagreba, ali i ugledne članove općine koji su procesu iz 1734. godine trebali dati pravnu, ali i političku težinu.
Preporuke za čitanje:
Laszowski, Emilij. Progon vještica u Turopolju. Zagreb: Tisak kr. zemaljske tiskare, 1914.
Laszowski, Emilij. Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane. Sv. 1-4. Zagreb: Tisak Antuna Scholza, 1910.
Vukelić, Deniver. Magija na hrvatskome povijesnome prostoru. Zagreb: Školska knjiga, 2021.
