Ja sam Senj što znamenit bješe u drevna vremena,
Ratnički ja sam Senj, prepun sam obilja Senj,
Ja sam onaj što nekoć nizaše pobjede slavne,
* * *
Koliko žalim što poput roba okove nosim
Jer me teško uz to tlači upravitelj moj.
Novi prijevod u bogatom opusu
Rastućem, i već hvale vrijednom, opusu prevedenih djela Pavla Rittera Vitezovića (1652.-1713.), hrvatskog pjesnika, povjesničara i polihistora koji je nepovratno zadužio hrvatsku književnost i kulturu općenito, nedavno se zahvaljujući trudu Zrinke Blažević i Violete Moretti pridružio još jedan prepjev.
Lamentatio Segniae, odnosno Tužaljka Senja, prethodno je neobjavljeno i široj javnosti potpuno nepoznato djelo u kojem mladi Vitezović iz perspektive personifikacije djevice-ratnice Senje (Segniae) upućuje kritiku krajiškim vlastima zbog njihovog odnosa prema rodnom mu gradu. Djelo se sastoji od tri cjeline – uvodne studije i opaski uz kritičko izdanje autografa, paralelnog teksta latinskog izvornika i hrvatskog prepjeva te preslike autografa, tj. rukopisa, koji se do danas čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Senj (Segniae) – nekadašnja slava ugnjetavanog grada
Tužaljka Senja prototip je Vitezovićeve političke lamentacije koja, noseći jasnu političku poruku, nastaje u okolnostima sazivanja Ugarskog sabora u Šopronu (1681.) na koji je Vitezović upućen kao poklisar, odnosno predstavnik, slobodnog i kraljevskog grada Senja. Analiza autorovih pjesničkih uzora otkriva da retoriku ponajprije gradi na temelju elegijskih stihova rimskog pjesnika Ovidija, ali i na žanrovskoj tradiciji humanističkih alegorijskih heroida. U Tužaljci tako iskazni subjekt postaje djevica-ratnica Senja (Segnia) koja se, u skladu sa žanrovskim tradicijama, u očajanju obraća različitim nositeljima političke vlasti s molbom za učinkovitu i neodgodivu pomoć. Ondašnje se doba stavlja u kontrast s nekadašnjim „zlatnim dobom“ ovoga ratničkog grada, što posebno dolazi do izražaja u stihovima koji trenutno „robovanje“ suprotstavljaju prošloj ratničkog slavi:
Često pod vodstvom ja sam svojih prvotnih vođa
Robovski jaram, znaj, dušmanu stavljao svom
Da bih postao sada robom svojih patrona.
Spomenuti patroni predstavnici su vojnokrajiških vlasti koji su ujedno glavna meta kritike. Riječ je, ponajprije, o tadašnjem kapetanu Johannu Josephu Herbersteinu (1633.-1689.) kojem Vitezović, odnosno Senja, zamjeraju gušenje gradskih sloboda i nebrigu za ondašnje vojnike. Istovremeno se cjelokupnoj krajiškoj upravi pripisuje povijesna nebriga za crkvena, fortifikacijska (i druga) dobra grada i okolice. Adresati ove lamentacije predstavnici su kraljevske vlasti – prije svega sam kralj-car Leopold I., zatim ugarski palatin i hrvatsko-slavonski ban, te cjelokupni staleži Kraljevstva – koje uplakana i jadna Senja moli za pomoć, ističući pritom ironiju grada koji se uspješno borio s Turcima i Mlečanima, samo da bi svoj suton dočekao od ruku onih koji su trebali pomoći:
Cvao sam kad mi je istočni radio dušman o glavi,
Kad mi je Mlečanin zli morski zapriječio put,
Ja sam tada cvao nalik na Marsovo dijete –
Obilja bio sam pun, hvala me pratila svud.
Sad me u svakom pogledu snađe potpuna propast
Jer me kapetan svak počeo kinjiti moj.
Oni koji su morali pošteno čuvati mene,
Sada jaram, ah, stavljaju meni na vrat!
Prevoditeljica i odlična poznavateljica Vitezovićeva opusa u konačnici zaključuje da je ovom političkom lamentacijom mladi senjski poklisar na šopronskom saboru u sadržajnom i poetičkom smislu postavio temelje nekoliko svojih budućih vernakularnih i latinskih djela, misleći pritom ponajviše na Odiljenje sigetsko te nacionalni ep Dva stoljeća uplakane Hrvatske (str. 13).
Forma (nedovršenog) teksta
Zanimljivo je istaknuti da Vitezovićev autograf sadržava nešto samoispravaka koji se uglavnom sastoje u križanju te dopisivanju riječi ili dijelova riječi, tek u dva slučaja i cijelih stihova, što sve skupa potvrđuje da je riječ o rukopisu u visokoj fazi pripreme za tisak. Autograf broji osamnaest stranica i, nažalost, nije potpun – tj. lamentaciji nedostaje završetak. Međutim sudeći prema kompozicijskim obilježjima sačuvanog dijela spjeva može se pretpostaviti da je lamentacija u najvećoj mjeri dovršena, odnosno da joj nedostaju samo zaključni stihovi.
Usporedni tekstovi latinskog izvornika i hrvatskog prepjeva u ovom su izdanju popraćeni opširnim bilješkama koje u slučaju izvornika upućuju čitatelja na priređivačke zahvate, odnosno u slučaju prepjeva pružaju dodatan povijesni kontekst spomenutih – stvarnih i mitoloških – osoba te događaja. Konačno, za ono (doduše malobrojno) latinofono čitateljstvo, djelu je priložena i preslika sačuvanog rukopisa. Većina je stranica, izuzev prve dvije i završne, odlično očuvana i zapravo vrlo čitka.
Umjesto zaključka
Prvo izdanje izvornika, ali i hrvatskog prepjeva, djela Tužaljka Senja Pavla Rittera Vitezovića neupitno je vrijedan doprinos proučavanju hrvatske ranonovovjekovne latinske pismenosti. Međutim, ne smijemo previdjeti ni činjenicu da je riječ i o odličnom historiografskom izvoru. Kritike koje Vitezović upućuje krajiškim vlastima, progovarajući kroz usta djevice-ratnice Segniae, svjedoče o problemima običnih krajiških vojnika te izazovima s kojima su se civilne gradske vlasti suočavale tijekom razdoblja dvostruke, krajiške i civilne, uprave. Suprotstavljajući u svojoj Tužaljci tmurnoj sadašnjosti zlatnu ratničku povijest grada Senja, Vitezović se opasno približio granici dopuštene kritike. Ipak, pažljivo biranim riječima uspio je problematičnima predstaviti isključivo krajiške vlasti, pritom stavljajući upravo habsburšku kuću, bana i staleže u položaj adresata koje moli za pomoć u ispravljanju nepravde.
Preporuke za čitanje:
Pavao Ritter Vitezović, Lamentatio Segniae – Tužaljka Senja (priredili i preveli Zrinka Blažević i Violeta Moretti), Pula: Filozofski fakultet u Puli, 2023.
Tekst je, uz manje izmjene, preuzet iz prikaza knjige objavljenog u Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, sv. 40 (2022).
