Iako srodne, povijest i povijest umjetnosti ipak smo skloni promatrati kao odvojene znanstvene discipline, koje svoje spoznaje međusobno dijele samo u situacijama kad im je potreban određeni kontekst. Uslijed toga pisanje o povijesti neke boje – u ovom slučaju plave – čitatelju će se učiniti odabirom prikladnijim povijesti umjetnosti nego li historiografiji. Razlog tome je što boje najčešće promatramo kao prirodne fenomene, odnosno elemente od kojih je sastavljeno neko umjetničko djelo – veoma rijetko o njima razmišljamo kao o kompleksnim društvenim konstruktima. Primjerice, zasigurno bi vas iznenadila spoznaja da je tijekom određenih povijesnih razdoblja plava smatrana toplom, a ne hladnom bojom. Još će više čuđenja izazvati tvrdnja da je plava – prema istraživanjima danas omiljena boja najvećem broju ljudi – kroz veći dio ljudske prošlosti bila zanemarivana do te mjere da su se u prijašnjim desetljećima postavljala čak i pitanja jesu li ju, primjerice, stari Grci uopće mogli vidjeti. Uslijed toga, povijest svake boje zapravo je socijalna historija, te stoga ima itekakve veze i s historijom i s historiografijom.
It is society that ‘makes’ color, defines it, gives it its meaning, constructs its codes and values, establishes its uses, and determines whether it is acceptable or not.
Unatoč kompleksnosti tražene metodologije, koja treba kombinirati fiziku i kemijski sastav pigmenata s ikonografijom i simbolikom, kao i promatranje određenog fenomena kroz veoma dugo razdoblje i raznolika društva, pothvata pisanja povijesti plave boje prihvatio se francuski povjesničar Michel Pastorueau. Godine 2018. Princeton University Press objavio je engleski prijevod njegovog djela, naslovljen Blue, The History of a Color.
Višetisućljetna zanemarenost
Kao što je već natuknuto, od paleolitika do antičkog doba plava je boja uglavnom zanemarivana, ne imajući nikakvu posebnu ulogu u društvenom životu, religijskoj praksi ili umjetničkom stvaralaštvu. Naime, osnovni kanon boja u tim je tisućljećima bio sastavljen od crvene, bijele i crne boje, odnosno njihovih kombinacija. Uloga boje u društvu, tvrdi Pastorueau, najvidljivija je preko obojenih tkanina, odnosno odjeće:
All the questions concerning color’s role in society can be examined through cloth: the chemistry and techniques of dyeing, the trade in colorproducing substances, color’s impact on the economy, and the financial constraints of color production, as well as social categories, ideological constructs, and aesthetic preoccupations.
Sudeći prema pronađenim materijalnim ostatcima, čini se kako je najstarije bojenje tkanina vršeno u nijansama crvene boje, kao najotpornije na trošenje i blijeđenje. Uz crnu, upravo je crvena stoga služila kao suprotnost bijeloj – kroz odnos te tri boje određivala se pripadnost unutar društvene hijerarhije i sl.
Uz barbarske iznimke poput Kelta i Germana unutar Europe, drugačiji odnos prema plavoj boji već u tom razdoblju imali su pripadnici van-europskih kultura i civilizacija, poput indijske ili egipatske. Dok su, primjerice, stari Rimljani plavu odjeću izbjegavali poistovjećujući ju s civilizacijama koje su smatrali inferiornima (do mjere da su i plave oči ismijavane kao znak lakog morala i gluposti), stari su Egipćani plavu smatrali simbolom tjeranja zla i prosperiteta. Već je spomenuto kako je takva odbojnost antičkih Grka i Rimljana dovela do nedoumice jesu li oni uopće biološki bili sposobni percipirati plavu boju – autor takve tvrdnje odbacuje kao pretjerane, navodeći da je to samo još jedan odraz kulturološke zanemarenosti plave boje, za koju stoga u antičkoj Grčkoj i Rimu nije postojao ni konkretan izraz.
Kao i niz drugih tekovina, takvu su hijerarhiju boja od antičke civilizacije preuzeli i srednjovjekovni Europljani, te je ona na neko vrijeme potisnula i spomenutu germansku sklonost toj boji; kod Franaka je plava boja odjeće ubrzo svedena na status one primjerene najnižim društvenim slojevima. Plava boja izbjegavana je čak i u slikarstvu, u prikazima neba, uslijed čega mnoge freske nastale u srednjem vijeku obiluju nijansama zlatne. I, konačno, kao krajnji odraz hijerarhizacije boja, plava boja svoje mjesto nije našla ni u bojama liturgijskog ruha, što se – uz određene iznimke marijanskog karaktera u Španjolskoj i drugdje – održalo sve do danas. No, ako je bilo toliko zatvoreno prema plavoj boji, zašto je onda europsko društvo, nakon tisućljeća stabilnosti prihvaćenog kanona boja, između 12. i 13. stoljeća iznenada – u svega nekoliko desetljeća – prihvatilo promjenu, crvenoj, crnoj i bijeloj pridruživši tri nove boje – žutu, zelenu i – plavu?
Trijumf kromofila i uspon plave
Čini se kako jedan od odgovora na to pitanje treba tražiti u onodobnim crkvenim raspravama o naravi boje. Naime, dok je dio intelektualaca držao kako je boja zapravo svjetlost te time manifestacija božanskog, drugi su ju držali materijom, odnosno odbojnom preprekom povezivanju s Bogom, znakom varke i taštine. Iz profiliranja kromofila (najpoznatiji predstavnik opat Suger, graditelj nove opatije Saint Denis) i kromofoba (najpoznatiji predstavnik Bernard od Clairvauxa s cistercitima) kojim je ta rasprava rezultirala proizašlo je mnoštvo dalekosežnih posljedica.
Uz očiglednu prevlast kromofila, ključnu ulogu u preobrazbi plave boje u aristokratsku i najljepšu ipak je imala Blažena Djevica Marija. Naime, s razvijenim srednjim vijekom započinje razdoblje kada se na njenim prikazima njena tamna odjeća, simbol žalosti za razapetim sinom, sve više zamjenjuje plavim plaštevima, plavu postupno pretvarajući u jedan od njenih glavnih svetačkih atributa. Kako pak je to i razdoblje snažnoga širenja Djevičina kulta, prelila se ova nova ljubav prema plavoj boji i na ostale elemente najprije sakralne umjetnosti i graditeljstva, a potom i svakodnevice. Tome je značajno pridonio i razvoj novih bogatih nijansi plave boje tijekom 13. stoljeća – tamnije su nijanse plave dobivane uporabom bakra i mangana, a svjetlije kobalta.
Širenjem plave boje i na sekularne osobe – posebice na francuske kraljeve, koji od Luja IX. nadalje redom oblače plavo – ugrađena je ona i u postojeće socijalne kodove. Najbolji odraz porasle učestalosti njene uporabe analiza je srednjovjekovnih grbova – naime, dok ih je 1200. godine plavu boju sadržavalo svega 5%, dvjesto godina kasnije plavu sadrži već 30% grbova. U tome je i opet ključnu ulogu odigrala francuska kraljevska kuća – naime, krajem 12. stoljeća Kapetovići, čija je zaštitnica bila Djevica Marija, za pozadinu svog grba sa zlatnim ljiljanima odabiru plavu boju, pokrećući val oponašanja među nižim plemstvom. Plava boja ubrzo je u tekstovima srednjovjekovnih autora asocirana s pozitivnim emocijama i osobinama, poput radosti, ljubavi, lojalnosti, mira i ugode.
Rastuća popularnost bojanja tkanina plavom bojom, za tu svrhu dobivenom uzgojem bojadisarskog vrbovnika koja je u pojedinim dijelovima Europe dosegla gotovo industrijsku razinu, uzrokovao je i sukob s dotad dominantnim bojadisarima crvenom bojom. Naime, srednjovjekovni cehovski sustav nije dopuštao prelazak s jedne boje na drugu, uslijed čega je ovakva nagla pojava konkurencije mogla predstavljati naglašenu egzistencijalnu prijetnju. U uzaludnom pokušaju da plavu boju demoniziraju, naručivana su stoga umjetnička djela na kojima su njome prikazivani demoni i pakao, no bilo je prekasno – plava je preuzela kontinent.
Kromofobi uzvraćaju udarac, no plava opstaje
Uspješnosti plave, no posredstvom crne, pripomogao je još jedan proces započet u kasnom srednjem vijeku, odnosno početkom ranonovovjekovlja. Riječ je o donošenju novih ćudorednih pravila i odredbi protiv raskoši, uslijed kojih je raznobojna odjeća došla na zao glas, dok je odjeća sa snažnim kontrastima među bojama od kojih je sastavljena proglašena nedostojnom dobrog kršćanina. Paralelno s time razvijao se i sustav jarkih boja kao vizualnih odrednica za prekršitelje ili pripadnike marginaliziranih skupina – najpoznatija takva odredba ona je o obvezi nošenja žute odjeće (ili dijelova odjeće, poput zakrpe u obliku Davidove zvijezde) za Židove. Plavoj boji pritom je iznimno duga marginaliziranost išla na ruku – izbjegla je uvrštenje na takav ‘sramotni’ popis boja, ostavši značenjski relativno neutralnom.
Suočene s restriktivnim odredbama, europske su elite modni spas potražile okretanjem elegantnoj crnini. Proširena najprije među talijanskim trgovcima, koji su ju preuzeli budući da su življe boje bile rezervirane za tradicionalno plemstvo, crna je boja uzlet doživjela nakon što ju je prihvatio jedan od najmoćnijih velikaša tog doba, burgundski vojvoda Filip. Na ovakvo modno promišljanje uskoro se nadovezao i puritanski ikonoklazam novonastalih protestantskih pokreta, nastojeći religiju u svim njenim sferama – pa i u svakodnevici – osloboditi robovanja ljudskih taštini, izraženoj bojom. Nakon nekoliko stoljeća dominacije kromofila, prevlast su u znatnom dijelu Europe ponovo preuzeli kromofobi.
U protestantskoj percepciji trajni podsjetnik na istočni grijeh, kojim je čovjek izgubio iskonsku nevinost, prisiljen otada skrivati svoju golotinju, odjeća je među novim vjernicima trebala služiti kao odraz poniznosti. Monokromatska uniformiranost u tome se postavila kao ideal, a bijela, siva, crna i plava proglašene su jedinim iskrenim i poštenim bojama. Dok je u ranom novom vijeku to imalo odraza i u slikarstvu, pa se monotonije slike protestantskih autora jasno razlikuju od življih katoličkih, zanimljivo je da je takav mentalitet – zahvaljujući njenom razvoju upravo u protestantskim zemljama – dobrim dijelom ušao i u ranu industrijsku proizvodnju. Štoviše, autor navodi kako protestantska sklonost monokromiji i tamnijim tonovima leži i u pozadini činjenice da je Henry Ford svoj Model-T odbio proizvesti u drugoj boji doli crnoj.
Omiljena boja
Konačno, nakon što se sretnim slučajem provukla kroz razdoblje naglašene religijske restriktivnosti, plava je boja nakon višestoljetnog uspona svoj puni trijumf doživjela u 18. stoljeću. Glavni razlog tome ležao je u porastu uporabe indiga kao bojila za tkanine, čime su – bez potrebe za fiksatorom – dobivene ljepše i jače nijanse nego li ih je davao dotad korišteni bojadisarski vrbovnik. Naravno, to je imalo i svoju negativnu stranu – propadanje onih europskih krajeva koji su bili usmjereni na uzgoj odbačene biljke, ali i uporabu robovske radne snage u uzgoju trijumfirajućeg indiga u Novom svijetu. Međutim, kako je on smijenio bojadisarski vrbovnik, tako su i njega u 19. stoljeću smijenili pigmenti napravljeni kemijskim putem u Njemačkoj.
Od tog razdoblja nadalje plava se boja počela u europskoj modi pojavljivati u raznim nijansama, postavši omiljenim odabirom za čitav niz uniformiranih službi. Važnu ulogu u njenom promoviranju imala je i dalje i umjetnost – tako je Goethe, koji je bojama inače pristupao i kao znanstvenik, svojim Patnjama mladog Werthera i wertheromanijom koja je slijedila objavu romana izazvao pravu pomamu za odjećom kakvu je Werther nosio za prvog susreta s Lotte – žutim hlačama i plavim kaputom. Plava je tako postala bojom ljubavi, ali i melankolije i snova; i sam glazbeni žanr temeljen na tim emocijama ustalio se s vremenom pod imenom blues. Postavši za Francuske revolucije i političkom bojom, najpoznatiji suvremeni odraz plava je doživjela izumom i masovnom prodajom i danas jednog od najomiljenijih dijelova odjeće – traperica.
Kao što je iz ovoga kratkog prikaza knjige vidljivo, Michel Pastorueau preko plave boje uzmogao je u mnogo čemu ispričati gotovo pa povijest europske civilizacije kao takve. Od bojadisarskih tehnika i različitih načina proizvodnje plavog pigmenta, do predmeta koji su ubrzo postali kultnim simbolima određenih razdoblja, demonstrirao je kako plava – ili, zapravo, bilo koja druga boja – nikada ne ostaje ograničena na umjetnost ili puku obradu raznih materijala, već ima dalekosežno dublje značenje, isprepleteno s mnoštvom socijalnih, duhovnih i drugih silnica koje upravljaju svakim društvom. Kada stoga sljedeći put odjenete majicu ili hlače plave boje, sjednete u plavi auto ili prođete ispod plave zastave Europske unije, prisjetite se višetisućljetnog puta koji je doveo do toga da od jedne marginalizirane boje plava postane bojom najomiljenijom suvremenom čovjeku.
Preporuka za čitanje:
Pastorueau, Michel. Blue. The History of a Color. New Jersey: Princeton University Press, 2018.