Komunistički terorizam u međuratnoj Jugoslaviji: primjer Crvene pravde

„Na bijeli teror treba odgovoriti crvenim terorom.“ Radikalan stav pojedinih članova komunističke omladine prema antikomunističkoj politici Kraljevine SHS/Jugoslavije doveo je do stvaranja „crvenih“ terorističkih organizacija 1921. godine. Najpoznatija od ovih bila je Crvena pravda, teroristička organizacija osnovana kao odgovor na „bijeli“ državni teror, odnosno proglašenje Obznane i zabranu djelovanja Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) krajem 1920. godine.

Organizacija i povijest Crvene pravde

Crvena pravda bila je teroristička organizacija komunističke omladine koja je djelovala na prostoru Kraljevine SHS/Jugoslavije od veljače do srpnja 1921. godine. Cilj ove organizacije bio je povlačenje Obznane, zakona kojim je zabranjeno djelovanje KPJ, a to se mislilo postići terorizmom. Konkretan tip terorizma za koji su se članovi Crvene pravde odlučili bio je „individualni teror“, odnosno izvršavanje atentata na predstavnike antikomunističkog državnog režima (kralja, predsjednika vlade, ministre) s ciljem da se tako režim prestraši i natjera na povlačenje Obznane.

Organizacija Crvene pravde sastojala se od dvije manje terorističke ćelije (Zagrebačka i Bijeljinska grupa) podređene Izvršnom komitetu Crvene pravde baziranom u Zagrebu. Neki od istaknutih članova bili su osnivač Rudolf Hercigonja, jedan od osnivača Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) nekoliko godina ranije, Janko Mišić, zagrebački omladinac i kasnije jedan od sedam sekretara SKOJ-a ubijenih početkom Šestosiječanjske diktature te Rodoljub Čolaković, kasnije jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih komunista. Uz njih, bilo je još nekoliko članova koje je Čolaković unovačio u svojoj rodnoj Bijeljini i nekoliko srednjoškolaca koje je Mišić privukao u Zagrebu.

Tijekom kratkoga životnog vijeka Crvene pravde njeni su članovi pokušali izvršiti atentate na predstavnike režima u dva navrata. Prvi put, neuspješno, početkom svibnja 1921. godine u Beogradu kada je Nikola Petrović došao nadomak Milorada Draškovića, tada ministra unutarnjih poslova, ali mu je pištolj zablokirao. Drugi put, uspješno, 21. srpnja 1921. u Delnicama kada je Alija Alijagić iz Bijeljinske grupe s dva metka usmrtio tog istog Milorada Draškovića. Ubojstvo Draškovića bilo je i prvi i zadnji uspjeh Crvene pravde nakon kojeg su preostali članovi uhićeni, pobjegli iz države ili se dobrovoljno predali policiji.

Jedna od teorija koja doprinosi boljem razumijevanju Crvene pravde je sociološka teorija društvenih pokreta. Crvenu pravdu možemo promatrati kao glavnog predstavnika pokreta radikalne komunističke omladine ovog vremena te u skladu s tim analizirati aspekte karakteristične za sve društvene pokreta u Crvenoj pravdi (politička prilika, mobilizacija resursa, ideološko uokviravanje).

1. Politička prilika

Politička prilika ključna je za razumijevanje nastanka nekog društvenog pokreta, ili u ovom slučaju terorističke organizacije. Analizom širih društvenih promjena, specifičnih događaja i mogućnosti uspjeha saznajemo više o kontekstu u kojem organizacija nastaje.

Po pitanju širih društvenih promjena kontekst u kojem nastaje Crvena pravda obilježen je normalizacijom političkog nasilja i nestabilnošću države. Prvi element koji dokazuje normalnost političkog nasilja u kontekstu prve Jugoslavije je tradicija terorizma. Terorizam na ovim prostorima nije nastao 1921. godine, nego vuče korijene iz razdoblja kraja Austro-Ugarske i tadašnjih nacionalističko-revolucionarnih terorističkih organizacija. Neki od članova Crvene pravde (Rudolf Hercigonja i Rodoljub Čolaković) čak su i sudjelovali u tim ranijim organizacijama, a onda su nakon Prvoga svjetskog rata prešli iz nacionalističkog u komunistički tabor. Kao što vidimo, terorizam je kao strategija postojao i prije, a postojat će i poslije Crvene pravde.

Drugi element koji dokazuje normalizaciju političkog nasilja bile su brojne brutalno ugušene demonstracije, pobune i štrajkovi u novonastaloj državi. Prosinačke žrtve u Zagrebu, albanski otpor na Kosovu i Husinska buna rudara u Bosni i Hercegovini samo su neki od primjera političkog nezadovoljstva na koje je režim odgovarao brutalnim i represivnim mjerama, nerijetko s civilnim žrtvama.

Veliko političko nezadovoljstvo, očitovano u demonstracijama i pobunama protiv režima, pokazivalo je nestabilnost nove države. Na pitanja najvažnija za funkcioniranje države nudili su se različiti, a često i potpuno kontradiktorni odgovori. Izvori stalnih svađa i sukoba bili su nacionalno pitanje, pitanje uređenja države te ekonomska pitanja. U ovakvoj situaciji, s razjedinjenom državom i Narodnom skupštinom, vladajući režim nije mogao mirnim putem uspostaviti red, nego se sve češće okretao represivnim mjerama i tako stvarao prostor za razvoj radikalnih pokreta.

Specifični događaj koji je poslužio kao okidač za stvaranje Crvene pravde je očito bilo proglašenje Obznane. Obznanom je komunistički radnički pokret uklonjen iz političke sfere i gurnut u ilegalu. Za neke članove tog pokreta, prvenstveno za omladince, jedina preostala opcija bilo je prihvaćanje ilegalnog života i početak terorističkog djelovanja.

Na kraju, pitanje mogućnosti uspjeha jednoga ovakvog radikalnog pokreta ostaje otvoreno. Određenog interesa za terorističko djelovanje očito je bilo među omladincima i metoda atentata se pokazala kao relativno uspješna, ali je pitanje koliko je cilj Crvene pravde bio realan. Moguće da se vladajući režim već samim proglašenjem Obznane dovoljno stabilizirao te da ga nakon toga više nikakvo terorističko djelovanje nije moglo poljuljati.

2. Mobilizacija resursa

Dok je analiza političke prilike analiza macro razine, analiza mobilizacije resursa se fokusira na meso razinu, odnosno na organizacijsku razinu pokreta. Glavni elementi koji se proučavaju su okupljanje ljudstva i sredstava, korištenje ranijih organizacijskih struktura te odnosi unutar organizacije.

Sredstva (financijska i materijalna) za Crvenu pravdu su okupljana samoinicijativno i slabo. Rukovodstvo KPJ nije pružilo nikakvu podršku Crvenoj pravdi, nego su sva sredstva morali nabavljati sami članovi organizacije. Tako je Čolaković prodao svoje imanje u Bijeljini kako bi financirao put u Beograd gdje je izveden neuspjeli atentat na Draškovića. Uz problem financija, nabavljanje oružja i metaka također je bilo problem, tako da je cijela organizacija imala samo 2-3 pištolja. Okupljanje ljudstva također nije obavljeno. Na vrhuncu, Crvena pravda je brojila svega 10 članova. Razlozi ovako malog broja članova su ideološka nezrelost iskazana u Manifestu Crvene pravde, sukobi unutar same organizacije oko pitanja proširenja i negativan stav rukovodstva KPJ prema terorističkom djelovanju.

Dok je nastajala, Crvena je pravda donekle koristila ranije organizacijske strukture kako bi stvorila vlastite. Poglavito se to odnosi na strukturu SKOJ-a preko koje se većina članova Crvene pravde znala od prije. Struktura SKOJ-a nije iskorištena u potpunosti (recimo u smislu privlačenja novih članova) jer se nakon proglašenja Obznane SKOJ praktički urušio, pa nije ni bilo strukture koja se mogla koristiti. S druge strane, struktura KPJ nije mogla biti korištena jer je vrh KPJ bio protiv terorističkog, ilegalnog djelovanja.

Zadnji element bitan za mobilizaciju resursa odnosi su unutar organizacije. Iako je Crvena pravda brojčano bila mala organizacija, u njoj su postojale čak tri različite struje. Prvu struju predstavljao je Hercigonja. On je bio najmanje radikalan i najnaklonjeniji rukovodstvu KPJ. Želio je manje terorističkog djelovanja i fokus na razvoj Crvene pravde kao organizacije. Druga, najradikalnija, struja bila je Zagrebačka grupa Mišića i srednjoškolaca. Oni su ignorirali želje Partije i bili za izvršavanje više terorističkih akcija. Treća struja bila je Bijeljinska grupa Čolakovića. Oni su, za razliku od Hercigonje, bili za aktivno djelovanje, ali manje ekstremno od Zagrebačke grupe. Glavna tema koja je zaokupljala ove tri struje bio je njihov odnos prema Partiji, s Hercigonjom koji je Partiji bio najnaklonjeniji, Zagrebačkom grupom koja je najviše protiv i Bijeljinskom grupom negdje između.

3. Ideološko uokviravanje

Ideološko uokviravanje (engl. „framing“) uključuje sve načine na koje pokret ili organizacija stvara značenje i kolektivni identitet te kako se predstavlja javnosti. Ideološko uokviravanje povezano je i s mobilizacijom resursa jer ideologija pokreta pridonosi ili odmaže mobilizaciji ljudstva, i s političkom prilikom jer je jedan od ključnih elemenata ideološkog uokviravanja od nekog događaja stvoriti okidač za nastajanje pokreta.

Ideološko uokviravanje Crvene pravde obavljeno je i glavne ideje ispisane su u Manifestu Crvene pravde. Članovi Crvene pravde opisani su kao borci za slobodu koji koriste jedinu preostalu opciju, terorizam, u borbi protiv okrutnog „buržoaskog“ režima. Međutim, ideološka podloga koju je Rudolf Hercigonja ispisao u ovom Manifestu imala je i svojih nedostataka.

Prvi je bio odnos terorizma i marksističke teorije općenito. U marksističkoj teoriji, u djelima Marxa, Lenjina i Trockog, terorizam nije poželjna metoda borbe protiv režima. Glavni problem za marksiste je što terorizam izvršavaju pojedinci ili manje skupine koje se na taj način izdvajaju iz svoje klase. Lenjin i Trocki smatrali su da terorizam može imati samo negativne posljedice za radnički pokret jer uvijek dovodi do brutalnog odgovora države.

Drugi nedostatak bio je što Manifest i ideje Crvene pravde nisu predstavljene većem broju ljudi. Manifest je tiskan u samo nekoliko primjeraka, a članovi organizacije, nakon početnog širenja, nisu radili na propagiranju ideja Crvene pravde sve do atentata u Delnicama nakon kojeg neki od članova govore o idejama „individualnog terora“ na sudu.

Zaključak

Analizom Crvene pravde preko teorije društvenih pokreta dolazimo do bitnih novih saznanja. Analizom političke prilike vidimo da je nastajanje radikalnog pokreta komunističke omladine kojeg predstavlja Crvena pravda bilo posve „prirodno“ i logično. Širi društveni kontekst odgovarao je nastajanju jedne ovakve organizacije, proglašenje Obznane poslužilo je kao savršeni okidač za stvaranje, a i u početku se činilo da postoji barem mala šansa za uspjeh. Ideološko uokviravanje je odrađeno, no imalo je svojih problema zbog teorijske nezrelosti osnivača Crvene pravde i jer njihov Manifest nije predstavljen većem broju ljudi. Treći aspekt koji je analiziran, mobilizacija resursa, bio je najveći problem i razlog zašto je Crvena pravda tako brzo propala. Resursi (financije, sredstva i ljudstvo) su slabo okupljeni, ranije organizacijske strukture (SKOJ i KPJ) slabo korištene, a i u redovima same organizacije pojavilo se frakcionaštvo. Glavni razlog neuspjele mobilizacije resursa bio je manjak potpore od rukovodstva KPJ.

Povijest Crvene pravde jasno pokazuje katastrofalno vođenje jugoslavenskoga komunističkog pokreta početkom 20-ih godina prošlog stoljeća. Rukovodstvo KPJ s jedne strane i Crvena pravda s druge međusobno su uništili obje strategije komunističke borbe protiv Obznane. Radikalna strategija Crvene pravde doživjela je poraz jer je bez potpore KPJ organizacija bila osuđena na propast. S druge strane, umjerena strategija rukovodstva KPJ, koja je uključivala borbu protiv Obznane preko parlamenta, također je doživjela poraz jer zbog djelovanja Crvene pravde dolazi do progona komunista i propasti bilo kakvih umjerenih strategija borbe. Partija koja je od svog osnutka bježala od ilegalnog djelovanja sada je na to bila prisiljena.

Preporuke za čitanje:

Beck, Colin J. „The Contribution of Social Movement Theory to Understanding Terrorism.” Sociology Compass 2 (2008): 1565-1581.

Cvetković, Slavoljub. Napredni omladinski pokret u Jugoslaviji 1919-1928. Beograd: Institut društvenih nauka, 1966.

Cvetković, Slavoljub. „Pojava individualnog terora kod mladih jugoslavenskih komunista 1921. godine“. U: Istorija XX veka, sv. VII., ur. Dragoslav Janković, 453-492. Beograd: Institut društvenih nauka, 1965.

Gunning, Jeroen. „Social movement theory and the study of terrorism.” U: Critical terrorism studies: a new research agenda, ur. Richard Jackson, Marie Breen Smyth, Jeroen Gunning, 156-178. Abingdon: Routledge, 2009.