Japanska dilema – bomba ili Staljin?

Bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945. godine svijet je ušao u atomsko doba te se uskoro, razvojem Hladnog rata, nada nj nadvila opasnost potpunog uništenja pomoću sve snažnijih nuklearnih arsenala suprotstavljenih sila. Takvo stanje u općoj je percepciji nekako sa strane gurnulo događaj koji se dogodio gotovo paralelno sa spomenutim kolovoškim detonacijama – sovjetsku invaziju na tada japansku Mandžuriju. Uslijed toga, među povjesničarskim se krugovima već desetljećima vodi žestoka debata oko dva pitanja – zašto je zapravo SAD iskoristio toliko razorno oružje i što je konačno Japance navelo na predaju.

Dakako, kao i u popularnoj kulturi, i u većini historiografije najutjecajniji je ipak američki narativ o atomskom oružju kao presudnom čimbeniku predaje, odnosno sredstvu kojim je za strašnu, ali ipak manju, cijenu plaćen mir. No, među dijelom povjesničara s vremenom se iskristalizirala teza koja revidira taj pristup, tvrdeći da je upravo SSSR bio glavni uzrok predaje, dok je američka upotreba atomskog naoružanja bila ponajprije politički, a tek onda vojni potez, kojemu je japansko otočje poslužilo prvenstveno tek kao prikladna pozornica.

Tim dvjema tezama, mainstream i revizionističkom, pozabavila se ekipa entuzijastičnih povjesničara okupljenih oko Real Time History projekta, kojega ovim putem preporučujemo svim čitateljima.

 

Bombe imaju prednost ili prevladavajuća teza

Iako je i ona obrađena u predstavljenom videu, raspravom o razlozima američke uporabe atomskog oružja u zadnjim tjednima Drugoga svjetskog rata na ovom se mjestu nećemo baviti; umjesto toga, ukratko ćemo prikazati obrađenu dilemu oko stvarnog uzroka japanske predaje.

Prije svega, bitno je na umu imati kako Japanci, unatoč grčevitom otporu što su ga pružali na svakom od bojišta, 1945. godine više nisu smatrali da je obrana od potencijalne invazije matičnoga otočja moguća. Cilj je stoga ponajprije bio osvajačkoj vojsci, pretpostavljeno američkoj, zadati gubitaka dovoljno da SAD pri dogovaranju mirovnog sporazuma pristane i na japansko postavljanje uvjeta, dotad odbacivano u savezničkoj komunikaciji i službenim dopisima japanskom vodstvu. Posrednik je pritom trebao biti upravo Sovjetski Savez, unatoč Staljinovom obećanju o skorom uključivanju na dalekoistočno bojište u tom trenutku još uvijek neutralan spram Japana.

Prva, prevladavajuća, teza, dakle tvrdi kako su upravo nakon bacanja atomskih bombi Japanci shvatili kako njihov plan „puštanja krvi“ Amerikancima jednostavno neće biti izvediv; tome su doprinijele i američke prijetnje da će iskoristiti još takvog oružja. Iako takvo što nikada nije bilo dio američkih planova, strahovalo se i od atomskog bombardiranja samoga Tokija. U prilog takvoj tezi ponajviše govore onovremene izjave samoga cara Hirohita kako se rat mora završiti upravo kako se tragedije poput Hirošime i Nagasakija više ne bi ponovile. Konačno, vojnom vodstvu suočavanje s oružjem takve siline dalo je i mogućnost časne predaje.

S druge strane, navodno presudan utjecaj sovjetske invazije na Mandžuriju prema zastupnicima prevladavajuće teze kod japanskog vodstva nije izazvao poseban šok, budući da se – unatoč japanskim diplomatskim naporima da se SSSR na Dalekom istoku održi neutralnim – krajem rata takvo što činilo vjerojatnim; uz to, na gubitak Mandžurije u poslijeratnom se poretku ionako računalo.

Revizionisti bacaju rukavicu

Druga, revizionistička, teza, koja se tijesno oslanja i na spomenutu tvrdnju o atomskim bombama kao demonstraciji snage pred već hladnoratovski udaljavajućim Sovjetima, smatra pak kako je njihov utjecaj na japansku predaju u poslijeratnom razdoblju znatno prenapuhan.

Koliko god užasno, uništenje uzrokovano atomskim bombama, naime, nije bilo gore nego li ono napravljeno uslijed bombardiranja konvencionalnim naoružanjem – primjerice, i sama je američka vojska poslije izračunala kako je jedna atomska bomba imala utjecaj otprilike kao 210 uobičajenih bombardiranja, a u promatranim kolovoškim danima na tjednoj je bazi s američkih pista slano oko 2100 letećih tvrđava. Masovna smrt iz zraka u japanskom je društvu stoga tada postala već očekivanom pojavom, tako da atomske bombe nisu proizvele šok tolikih razmjera.

Umjesto toga, presudna je stoga, prema zagovornicima te teze, bila upravo sovjetska objava rata Japanu, do koje je gotovo teatralno došlo upravo u trenutku kad se japanski ambasador 8. kolovoza sastao s Vjačeslavom Molotovom kako bi pokušao pregovarati o miru. Time je, naime, propala svaka nada u spomenuto sovjetsko posredništvo pri mirovnom pregovaranju te je plan krvavog otpora Amerikancima, kao posljednji japanski vojni cilj, izgubio svoj smisao. Uz to, sovjetsko je približavanje uvećavalo i opasnost od potencijalnog izbijanja komunističke pobune u Japanu, koja bi carsku dinastiju ugrozila znatno gore od moguće američke okupacije.

Još nekoliko podataka za razmatranje

Dok ćemo, kao i autori videa, zaključke o većoj uvjerljivosti jedne ili druge od predstavljenih teza, ostaviti čitateljima, vrijedi na kraju iznijeti još nekoliko podataka. Kao prvo, premda izvorno planirana za 15. kolovoza, nakon eksplozije prve atomske bombe, sovjetska je invazija Mandžurije ubrzana, započevši tjedan dana ranije. Drugo, nakon što ga je Truman neformalno upoznao s činjenicom o novom američkom naoružanju, upravo Staljin – koji je za nj zahvaljujući špijunaži ionako već znao – predložio mu je njegovu uporabu u Japanu. I treće, unatoč uspješnim testovima, Amerikanci do „uspjeha“ u Hirošimi ipak nisu bili potpuno sigurni da će bomba upaliti, uslijed čega neki povjesničari tvrde da je Truman svejedno računao i na sovjetsku pomoć.

Dakle, bomba ili Staljin? Ili možda, kompromisno, i bomba i Staljin?