Pri spomenu židovskih zajednica u srednjovjekovnoj Europi prva pomisao kod čitatelja obično bivaju asocijacije na krvave pogrome i nametnutu izolaciju u skučenim gradskim getima. No, dok je takva sudbina – posebice nakon Prvoga križarskog pohoda 1096. godine – doista obilježila prošlost židovskog naroda, usmjerenost samo na tragične događaje bitno osiromašuje bogatstvo ostalih židovskih – i kršćanskih – međusobnih iskustava. Takva, pozitivnija, slika odnosa dviju religijskih zajednica do izražaja posebno dolazi u razdoblju europskoga kulturnog oživljavanja od 11. do 13. stoljeća – za razliku od tvrdnji ranije historiografije, Židovi u tom periodu nisu bili izolirani u ‘vlastiti svijet’, već su se svakodnevno na javnim, pa i na privatnim, mjestima isprepletali sa svojim kršćanskim susjedima.
Exempla kao ključan izvor
Spoznaja o tome, kao i okretanje drugim sačuvanim izvorima osim najpopularnijih polemičkih i napadalačkih tekstova, otvorila je stoga pitanja o međusobnoj percepciji ‘drugoga’ među kršćanima i Židovima; posebice pak o njenim znatno slabije obrađenim pozitivnim stranama. I dok su i duži narativni tekstovi promatrani u tom svjetlu zanimljiv izvor podataka, najznamenitiju skupinu izvora ipak čine poučni primjeri (lat. exempla, heb. ma’aseh).
Iznošeni ponajprije u usmenom obliku tijekom javnih propovijedi okupljenim kongregacijama, ovi su retorički oblici u određenoj mjeri imali oblik basni, no uz iznimku utemeljenosti na stvarnim događajima i situacijama – da bi ispripovijedana priča kod slušatelja postigla optimalan učinak, trebala se činiti vjerojatnom, odnosno barem djelomično temeljiti na vlastitim iskustvom provjerljivoj stvarnosti. U tom pogledu opisane mini-drame u koje su subjekti promatranih priča zapadali mogu se proučavati i kao povijesni izvori o stvarnoj svakodnevici; ipak, u ovom slučaju pogodnije ih je promatrati kao izvore za percepciju ‘drugoga’.
Osim takvih narativno razrađenijih pripovijesti, blisko vezan drugi žanrovski tip činile su propovijedi direktnije usmjerene na općenitije usporedbe karakteristika pripadnika dviju zajednica. Unatoč svojoj fiktivnosti, odnosno izostanku vezivanja uz suvremenicima poznate ljude, mjesta ili događaje, preduvjet prihvaćenosti i tih pouka bila je njihova primjenjivost na svakodnevicu, odnosno potreba za barem djelomičnim korespondiranjem sa stvarnošću. Kao jedan od najpoznatijih prauzora žanra može poslužiti poznata evanđeoska Isusova prispodoba o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 30-37).
Kao zanimljiviji, u nastavku teksta bit će prikazani upravo takvi primjeri isticanja pozitivnih osobina inače prezrenih ‘drugih’ s ciljem posramljivanja, opominjanja i posljedičnog popravljanja ponašanja pripadnika vlastite zajednice.
„Tlačitelji njegovi sada gospodare, neprijatelji likuju…“ (Tuž 1,5)
Iako su brojni kršćanski autori, uključujući i poznate crkvene ličnosti, stvarali ili perpetuirali ranije stvorene negativne predrasude o Židovima, neke od židovskih karakteristika smatrali su toliko naglašeno pozitivnima da su mogle poslužiti i kao uzor samim kršćanima. U prvom redu riječ je o židovskom strogom obdržavanju propisa vezanih uz svetkovanje subote i drugih blagdana. Primjerice, sveti Ivan Zlatousti u jednoj od svojih propovijedi ističe:
„Vi kršćani trebali biste se sramiti pred Židovima koji subotu štuju s tolikom odanošću da se već u petak uvečer uzdržavaju od trgovanja. Kad u petak uoče da se sunce spušta prema horizontu, proglašavaju svoj posao završenim i zaustavljaju trgovinu. Ako kupac popodne pregovara s njima o cijeni i ponudi povoljan iznos nakon zalaska sunca, oni će ga, nevoljki primiti novac u subotu, odbiti.“
Prema navodima kasnijih kršćanskih autora, koji su slične pozitivne primjere ponašanja u subotu isticali počesto u istim rečenicama u kojima njihove počinitelje nazivaju „smrdljivim Židovima“, i sami su Židovi kršćanima predbacivali ne-obdržavanje vlastitih blagdana, uočavajući da se tijekom njih zapravo ponašaju jednako kao i drugih dana.
Drugi važan pozitivan primjer Židova u usporedbi s kršćanima bio je njihov odnos prema psovanju Boga. Poznati Jacques de Vitry, među ostalima, tako donosi priču o Židovu koji je, iako pobjednik, pobjegao od stola za kockanje nakon što je njegov poraženi protivnik, kršćanin, počeo žestoko psovati Boga i svece. Štoviše, ističu propovjednici, Židovi ne bi trpjeli ni da netko o njihovoj majci ili sestri izgovara grozote koje su kršćani u bijesu spremni izreći o svecima, Djevici ili samom Bogu.
Napokon, iako su mu često sami bili uzrokom, posebno divljenje među kršćanima izazivala je spremnost Židova na mučeništvo u suočenosti s izborom između smrti i odbacivanja vjere; začudo, pritom se javljaju i slučajevi u kojima autori tvrde kako Židovi često trpe muke veće čak i od muka nekadašnjih kršćanskih svetaca. Doduše, valja naglasiti kako to ne znači da propovjednici i dalje ne vjeruju da je takva židovska vjera uzaludna jer je pogrešna, kao jedan od dokaza ističući izostanak čudesa po zagovoru nastalih mučenika. Osim toga, na visokoj je cijeni kao primjer kršćanima bila i židovska sklonost spram stjecanju obrazovanja s idealom služenja Bogu kao ciljem – dok je kršćanin za svećenstvo predavao tek ‘višak’ sinova, vidjevši u njihovom školovanju ponajprije sredstvo postizanja buduće materijalne dobiti, Židov je svu svoju djecu nastojao obrazovati već zbog same ljubavi prema Bogu i zapisanom Zakonu.
„Povukla se od Kćeri sionske sva slava njezina…“ (Tuž 1,6)
S druge strane, i židovski su autori uočavali pozitivne karakteristike među kršćanima te njihovim isticanjem nastojali svoje sunarodnjake natjerati na stjecanje boljih navika. Sličnosti između glavnih motiva židovskih i kršćanskih propovijedi ponekad su zrcalne.
Tako, među ostalim, a usprkos gorespomenutim opomenama kršćanskih autora, židovski pisci ističu upravo kršćansku sklonost stjecanju znanja, posebice putem proučavanja starih spisa; jedan od sedamnaestostoljetnih autora ustvrđuje da „većina kršćana u naše vrijeme uči, dok kod nas, Židova, Toru proučava tek nekolicina, dok većina stremi tek ka zgrtanju bogatstva“. Štoviše, valovi apostazije od judaizma uzrokovani progonima, utjecali su i na razvoj kritike židovskog odnosa prema vjeri – dok kršćani svom kleru bogato daruju crkvenu desetinu i daju najbolje plemićke sinove za svećenstvo kako bi im Crkva i vjera bile snažne, Židovi – od kojih mnogi žive i oblače se poput prinčeva – svojim učenjacima doniraju tek jadne preostatke, uslijed čega židovska vjera slabi, omogućavajući otpad od nje.
Pažnja židovskih moralizatora zapela je i za ponašanje kršćana u crkvama. Naime, dok oni tijekom čitanja Svetog pisma pažljivo slušaju, čineći se poput „sušne zemlje koja žudi za kišom“, Židovi – isticali su oni – tijekom čitanja Tore u sinagogama drijemaju ili pak čitatelja ometaju međusobnim brbljanjem o nevažnim sitnicama. Uz to, kršćanski se propovjednici ne susprežu ni od prozivanja samih grešnih kraljeva, dok kod Židova u obzir ne dolazi ni opominjanje već malo bogatijih pojedinaca. Isto tako, iako kršćani vjeruju u ‘lažnoga’ Sina Božjega, i najmoćniji među njima skrušeno padaju na koljena pred njegovim likovnim prikazom; a kako li se pred stvarnim Bogom ponašaju Židovi?!
Napokon, i ako se vjerskih propisa pridržavaju strože od kršćana, sušta je suprotnost njihovo ponašanje u sekularnoj sferi. Propovjednici u sinagogama grme:
„Pogledajte na pogane među kojima živimo. Naučismo od njih o odijevanju i oholosti, ali ne i o šutnji tijekom molitve! Poput njih smo u žderanju sireva i ispijanju vina, ali ne i u poštivanju pravde, pravednosti i poštenja! Prema njihovim uzorima brijemo i uređujemo brade, ali te uzore ne slijedimo u uzdržavanju od psovanja i zaklinjanja u Božje Ime! Oponašamo ih u posjećivanju podzemnih kockarnica, ali ne i u odvraćanju od osvete i gajenja mržnje u našim srcima! Poput njih smo u općenju s njihovim kćerima, ali ne i u poštenom i vjernom obavljanju poslova!“
Zrcalna slika ‘drugoga’
Kao što je već istaknuto, iako opisani slučajevi predstavljaju tek retoričke pokušaje popravljanja stanja u vlastitoj zajednici ciljanim ukazivanjem na plemenito ponašanje inače preziranih ‘drugih’, njihova je efektivnost počivala na istinitosti barem dijela isticanih postavki. Iako navedena exempla stoga ne mijenjaju sliku kršćansko-židovskih odnosa u potpunosti prema pozitivnom svjetlu, ona ipak upozoravaju da srednjovjekovno su-postojanje dviju skupina ne možemo promatrati isključivo u uobičajenom crno-bijelom smislu.
Štoviše, upravo sličnosti između problema koji su očigledno, barem iz perspektive klera, morili obje zajednice, odnosno činjenica da propovjednici iz obiju skupina ukazuju na gotovo iste primjere pozitivnog ponašanja kod ‘drugih’ jasno demonstriraju veću međusobnu blizinu i sličnost srednjovjekovnih Židova i kršćana nego li ju, zavedeni isticanjem samo tragičnih trenutaka, uobičajeno percipiramo.
