DOMINUS AC REDEMPTOR NOSTER – ukinuće isusovačkog reda 1773. godine

Duhovna vojska Katoličke Crkve

Španjolska je u prvoj polovici 16. stoljeća bila jedna od rijetkih europskih zemalja u kojima je katoličanstvo, moralno klonulo na ostatku kontinenta pod ravnanjem za duhovnu problematiku često nemarnih renesansnih papa, ostalo živo u obliku viteške borbe protiv nevjernika. Iz ovakve su zemlje, u kojoj je Španjolska inkvizicija revnosno djelovala protiv svih potencijalnih heretika, proizašli prvi članovi i osnivač Družbe Isusove, redovničkog reda koji je svojim protureformacijskim i obnoviteljskim djelovanjem preobrazio lice Katoličke Crkve nakon šoka uzrokovanog odvajanjem europskoga sjevera od jurisdikcije Svete stolice. Borbu protiv protestantizma kojoj se, uz novoosnovane redove, nakon Tridentskog koncila priključio i ostatak Crkve, podržavale su europske monarhije koje su, bilo zbog svjetovnih, bilo zbog duhovnih pobuda, ostale vjerne katoličkoj vjeri – spomenuta Španjolska, Portugal, Francuska i Habsburška Monarhija.

Nakon niza sukoba i progona, konfesionalna se podjela u Europi napokon ustalila, a vjerske su ratove zamijenili ratovi vođeni zbog isključivo svjetovnih interesa. Dva stoljeća poslije, katolicizam je na vjerskoj karti Europe, uz primjetno širenje na prostor suzbijenog Osmanlijskog Carstva, ostao na jednakim pozicijama. Međutim, u 18. se stoljeću u zemljama koje su ranije smatrane glavnim katoličkim europskim silama javio snažan animozitet spram isusovačkoga reda iz čega je proizašao pritisak na papinstvo da ga ukine.

Ad maiorem Dei gloriam

U prvim su desetljećima postojanja isusovci korišteni ponajviše u suzbijanju Reformacije u zemljama u kojima ona još nije uhvatila čvršćeg korijena i za koje je, poput Poljske, postojala mogućnost uspješnog vraćanja u katolički tabor. Ovakva se djelatnost provodila na više načina koji su i kasnije ostali karakterističnim značajkama isusovačkog rada. Dok je, s jedne strane, gradnjom crkava u baroknom stilu, u kojima su oltar i propovjedaonica bili uređeni na scenski način, a zidovi bogato ukrašeni freskama i slikama, kod vjernika potican senzualizam, s druge su strane provođenjem duhovnih vježbi među pukom redovnici nastojali potaknuti njegovu unutrašnju preobrazbu. Duhovne su vježbe provođene putem veoma slikovitog i slušateljima prilagođenog propovijedanja te savjetovanjima tijekom ispovijedi. U tu su svrhu među pukom provođene i pučke misije, iza kojih su ostajale osnovane marijanske kongregacije.

Posebno mjesto među pučkim misijama zauzimale su indijanske redukcije u Novom svijetu, u kojima su domorodci mogli živjeti i raditi bez straha od zlostavljanja od strane kolonijalnih vlasti. Najpoznatija među njima svakako je bila Isusovačka država Paragvaj. Uz navedenu široku djelatnost u misionarskom radu, isusovci su posebno značajni za razvoj obrazovanja te su njihove zajednice dale neke od vrlo istaknutih znanstvenika i vodile prestižne obrazovne institucije u kojima je, uz velik repertoar znanja, održavana i poslovična disciplina.

Između kraljeva i filozofa – uzroci neprijateljstava u 18. stoljeću

Da bi se shvatio stav osamnaestostoljetnoga društva prema isusovcima, potrebno je poznavati duh njegovog vremena i optužbe stavljane na teret Družbi Isusovoj u tom stoljeću. Nekoliko je društvenih procesa, razvijanih kroz 17. i 18. stoljeće, uvjetovalo neprijateljski stav prema isusovačkim redovnicima.

1. Vladarski apsolutizam

Prvi je među njima stvaranje apsolutističke države. Uslijed razvoja misli o suverenosti svakoga nacionalnog entiteta, prisutnog posebice u djelima protestanta Huga Grotiusa, kao i miješanja pojma države s pojmovima nacije, domovine i Krune, razvila se država koja nije dopuštala nikakvog rivala svojoj vlasti. Stoga se na njezinom udaru posebice našla Crkva. Miješanje države u crkvena pitanja, prisutno na europskom kontinentu u pokušajima vladara da imenuju biskupe i time postignu nadzor nad njihovim djelovanjem, posebice je došlo do izražaja u francuskom galikanizmu i njegovim tendencijama oko restrikcije papinske svjetovne vlasti i utjecaja na mjesne Crkve, koji je u trenutcima najjačeg intenziteta sukoba zaprijetio odvajanjem Crkve u Francuskoj od Rima po anglikanskom uzoru. Pritom su se kao glavni protivnici galikanizma i branitelji papinstva u Francuskoj, što je u ovome kontekstu potrebno posebice naglasiti, javili upravo teolozi iz isusovačke provenijencije.

Dvoru i ideolozima apsolutizma najveća je prepreka u djelovanju isusovaca bio njihov zavjet bezuvjetne poslušnosti papi. Dok u prošlim stoljećima takva pravila reda ne bi i nisu predstavljala problem, u 18. je stoljeću, vremenu početaka buđenja nacionalne svijesti europskih naroda i pokušaja što jače centralizacije vlasti u rukama apsolutnog monarha, pokornost neke organizacije na državnom teritoriju inozemnom vladaru, čemu je također pridavana sve veća pozornost, bila veoma problematična, posebice s obzirom na moć i veliku društvenu ulogu reda.

2. Prosvjetiteljstvo

Osim apsolutizma, čija su obilježja bila najistaknutija u Francuskoj, ali su se manifestirala i u drugim monarhijama, drugi je važan proces, koji je obilježio 18. stoljeće u svim njegovim aspektima, bilo prosvjetiteljstvo. Pred napadima prosvjetiteljskih filozofa-deista Crkva, u kojoj je katolička obnova potaknuta Tridentskim koncilom jenjavala, našla se u defenzivnom položaju. U društvu, koje se sve više sekulariziralo, širio se stoga antiklerikalizam te se sve glasnije propitkivala svjetovna vlast papinstva nad Crkvenom Državom i njegovo pravo na miješanje u duhovne poslove europskih monarhija. Problem je predstavljalo i izuzeće pojedinih crkvenih redova izravno podređenih Rimu. Pod napadima prosvjetiteljstva posebno su se našli isusovci, pogrdno nazivani „mračnjacima“; pritom je potpuno zanemarivan doprinos isusovaca razvoju gotovo svih grana znanosti i širenju obrazovanja.

3. Unutarcrkvene razmirice

Dok je antiklerikalnim prosvjetiteljima najviše smetalo ono što su isusovci navodno utjelovljivali – crkveno mračnjaštvo i klerikalna drskost, ostale su društvene snage u njima vidjele drugačiju opasnost. U crkvenom je pogledu velik udarac isusovcima nanio misionarski skandal koji je izbio krajem 17. stoljeća nakon inkulturacije elemenata konfucijanizma koje su oni smatrali isključivo civilnima, a koji su sadržavali i veoma važnu duhovnu ulogu u životima kineskih vjernika, zbog čega je bio prisiljen reagirati i papa Benedikt XIV.

4. Moć isusovačkog reda

Oko isusovačke su se moći u to vrijeme isplele i različite teze granične s teorijama zavjere, koje su se u određenim oblicima zadržale do današnjih dana. Budući da su služili na vladarskim dvorovima kao vladarevi osobni ispovjednici i savjetnici, što je s osobama poput francuskog kralja Luja XIV. bio posebno delikatan posao, razvila se priča o njihovoj navodnoj težnji da upravljaju državnom politikom iz sjene. Puno realnija i veća prijetnja državnim interesima bilo je bogatstvo koje je red stekao temeljem uspješno organizirane poljoprivredne i manufakturalne proizvodnje u indijanskim redukcijama organiziranima u Novome svijetu. Život američkih domorodačkih zajednica u kršćanskim polu-političkim tvorevinama s isusovačkim misionarima na čelu kroz desetljeća (1610. – 1768.) je postao posebno zazoran kolonijalnim silama Španjolskoj i Portugalu koje su nastojale gospodarski iskoristiti područja redukcija i njihovo stanovništvo.

Razdoblje progona

1. Portugal

Stoga su napokon uslijedile i konkretne mjere. Prva je reakcija pokrenuta u Portugalu, gdje je glavni provoditelj protu-isusovačkih mjera bio markiz Sebastiao de Melo, druga osoba u državi. Družba Isusova osuđena je zbog nekih nedozvoljenih trgovačkih aktivnosti, a na teret joj je stavljeno i navodno sudjelovanje u zavjeri Tavora čiji su članovi 1758. godine izvršili neuspješan atentat na kralja Josipa I. i bili javno smaknuti godinu dana kasnije. Stoga su u lipnju 1758. godine najprije zaplijenjeni svi posjedi reda u Portugalu i kolonijama, čime su skršene i isusovačke redukcije, a u rujnu 1759. pripadnici reda su prognani iz zemlje u Crkvenu Državu. Pritom je tijekom transporta u iznimno lošim uvjetima stotinjak osoba umrlo, dok ih je dvjestotinjak zatvoreno u neljudskim tamničkim uvjetima. Petnaest posto portugalskih isusovaca napustilo je red.

2. Francuska

Nakon portugalske akcije, uslijedila je i francuska. U Francuskoj su isusovci imali organiziranu oporbu još od 16. stoljeća, kojoj su se pridružili galikanci i jansenisti, a pritisak na njih dodatno se pojačao dolaskom Madame de Pompadour na položaj kraljeve ljubavnice, čemu su se Lujevi ispovjednici iz isusovačkog reda oštro usprotivili. Dodatan je udarac uslijedio 1760. godine kada su članovi reda kao kolektivno tijelo optuženi za financijsku propast trgovačke kuće u aferi Lavaletta. Kada je toj situaciji dodana i optužba za sudjelovanje u neuspjelom atentatu na Luja XV. u Damiensu 1757. godine, sudbina isusovaca u Francuskoj bila je odlučena. U travnju 1762. izvršena je zapljena dobara reda, a uslijedio je i izgon njegovih pripadnika u kolovozu. Unatoč papinskoj intervenciji, Družba Isusova u Francuskoj službeno je ukinuta 1. prosinca 1764. godine.

3. Španjolska

Situacija nije bila pogodna za isusovce ni u zemlji porijekla njihovog kanoniziranog osnivača – Španjolskoj. Ulogu koju je u Portugalu odigrao markiz de Melo, u drugom je kraljevstvu Iberskog poluotoka izvršio prvi ministar Bernardo Tanucci. Isusovci, koji su u Španjolskoj igrali izuzetno važnu ulogu u obrazovanju i držali u svojim rukama veliku moć, optuženi su za opozicijsko djelovanje spram kraljevske vlasti i sudjelovanje u podizanju „ustanka šešira“ 1766. godine te je u veljači sljedeće godine donesen dekret o oduzimanju njihovih posjeda i protjerivanju članova reda. Kao rezultat takve odluke, iz Španjolske i kolonija protjerano je oko četiri i pol tisuća redovnika. Budući da je papa zabranio pristanak brodova koji su ih nosili u lukama Crkvene Države, iskrcali su se na Korzici koju su, nakon njezinog dolaska pod francusku vlast, također morali napustiti.

4. Ostale zemlje

Sukladno španjolskoj odluci, isusovci su idućih godina protjerani i iz španjolskih sekundogenitura Napulja i Parme-Piacenze te naposljetku i Malte. Vladari habsburške Austrije u cijeloj su se situaciji držali neutralnima te se 1770. godine obvezali da neće reagirati u korist reda u slučaju papinske odluke o ukidanju. Napokon je papi Klementu XIII., koji se neuspješno tijekom čitavog pontifikata trudio spasiti Družbu Isusovu od propasti koju su joj namijenili katolički vladari, zbog čega je niz crkvenih eksklava bio oduzet Crkvenoj Državi, a prijetnje o odvajanju od Rima slane s europskih dvorova, u siječnju 1769. predan formalan zahtjev za ukinuće isusovaca. Međutim, papa je samo nekoliko tjedana nakon toga umro.

Klement XIV. i ukidanje Družbe Isusove

Konklave 1769. godine održane su u znaku pitanja održanja ili ukinuća Družbe Isusove. Iako su neke zainteresirane sile nastojale zatražiti od potencijalnih kandidata obećanje da će ukinuti red, zbog opasnosti od simonije, na koju su upozorili krunski kardinali, taj je postupak izbjegnut. No, kao papa Klement XIV. izabran je kardinal Lorenzo Ganganelli iz reda franjevaca konventualaca, koji svojim stavovima nije ni potvrdio, ali ni otklonio mogućnost ukidanja isusovaca. Ipak, u kakvom će se smjeru kretati pontifikat novoga pape postalo je jasno već nakon prvih njegovih odluka. Godine 1770. papa je obustavio postupak svečanog čitanja bule In Coena Domini, dokumenta kojim se na prokletstvo osuđuju svi koji svojim uplitanjem ili kakvim drugim postupcima ugrožavaju slobodu Crkve, dok je brat portugalskog markiza de Meloa proglašen kardinalom.

No, budući da je pokazivao oklijevanje oko temeljnog pitanja, katoličke su sile pred papu još jednom iznijele službeni zahtjev za ukidanjem isusovačkog reda na koji je Klement XIV. odgovorio pismenim obećanjem francuskom i španjolskom kralju da će izvršiti svoju ulogu, ne precizirajući točno datum njezinog izvršenja. Nakon što je pokušao maknuti Družbu Isusovu kompromisnim rješenjem, određujući zabranu daljnjeg uzimanja redovničkih novaka, putem koje bi red s vremenom izumro, oštra reakcija španjolskog poslanika, koji je zaprijetio izgonom svih redova iz Španjolske i potpunim prekidom odnosa, nije ostavila papi izbora. U srpnju 1773. godine donesen je breve Dominus ac Redemptor noster te je njime napokon ispunjen dugogodišnji cilj europskih katoličkih monarha i isusovački je red ukinut.

Posljedice ukinuća

Ukinuće Družbe Isusove od strane onoga kojemu su se zavjetovali na službu njegovoj volji, pokazalo je slabost osamnaestostoljetnog papinstva pred pritiscima svjetovnih sila. Isusovci su, ostavši vjerni papinstvu do kraja, prihvatili Klementovu odluku koja je mnogima donijela oskudicu i progone, a general reda Lorenzo Ricci doživotno je utamničen u rimskoj Anđeoskoj tvrđavi. Ukidanje reda u državama koja već ranije nisu protjerale njegove pripadnike, poput Habsburške Monarhije i Svetoga Rimskog Carstva, izvršeno je bez oštrine i pazeći da šteta pri tom postupku bude što manja, dok su isusovačka imanja, suprotno papinskim očekivanjima i namjerama, završila u državnim rukama. Papa je također ušao u dugotrajnu i ponižavajuću borbu za ispunjenje obećanja kraljeva o povratku zaposjednutih crkvenih eksklava po ukinuću reda.

Ironično je što su isusovci opstali u državama čiji vladari i većinsko stanovništvo nisu bili katoličke vjere – u protestantskoj Pruskoj Fridrika II. Velikog i pravoslavnom Ruskom Carstvu Katarine II. Velike. Stoga u njihovim provincijama naseljenima katoličkim stanovništvom (Šleska i Bjelorusija) obrazovanje nije doživjelo udarac kao u drugim europskim područjima. Osim obrazovanja, velika je šteta učinjena i na području misijske djelatnosti na američkom i azijskom kontinentu te se na društvenoj razini „pobjeda razuma“, kako je ukidanje isusovaca nazivano u prosvjetiteljskim krugovima, nije izrazila toliko pozitivno koliko na političkoj.

Zaključne misli

Razvijajući se kao glavna borbena snaga Katoličke Crkve od vremena protureformacije i katoličke obnove pa do ukinuća 1773. godine, utjecaj i moć isusovačkog su reda konstantno rasli. Stoga je razumljivo da su došli u sukob s državnim organima koji, stvarajući centralizirane monarhije u kojima je samo vladar smio i mogao imati apsolutnu i neograničenu vlast, nisu tolerirali postojanje tako moćnog i od intervencije svjetovnih vlasti izuzetog entiteta. Pritom je iskorištena slabost papinstva koja je uslijedila nakon porasta njegove moći u post-tridentskom razdoblju, potresana prosvjetiteljskim tendencijama sekularizacije društva i suzbijanja papinskog autoriteta, s većim ili manjim uspjehom održavanog još od srednjovjekovnih vremena. Kao glavni i najvidljiviji instrument provođenja tog autoriteta, Družba je Isusova morala podnijeti najveću žrtvu.

Proučavanjem njezinog razvoja i procesa koji je vođen da bi se ukinula, moguće je na jednom izdvojenom primjeru promotriti promjene kroz koje su u 17. i 18. stoljeću prošle monarhije čiji su se vladari kitili naslovima „najkršćanskijeg“ i „katoličkog“ kralja, ali i sama Crkva. Vrijedi na kraju spomenuti da Družba Isusova nije ostala zauvijek ukinuta. Godine 1814. papa Pio VII. obnovio je isusovački red na cijelom katoličkom prostoru te se on, unatoč suvremenoj modernističkoj dekadenciji, s vremenom svrstao među najvažnije čimbenike modernizacije Katoličke Crkve, narastavši ponovo do reda s najvećim brojem članova i pripadnikom na prijestolju svetoga Petra u sadašnjosti.

Preporuka za čitanje:

Bernoville, Gaetan. „Isusovci – Tajna uspjeha.” Obnovljeni život: časopis za filozofiju i religijske znanosti 19 (1938): 459-471.

Jedin, Hubert, ur. Velika povijest Crkve V. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1978.