Prolazeći Rimom u 7. stoljeću, obrazovaniji hodočasnik mogao je, vođen prvim gradskim itinerarima i natpisima nad svetačkim grobovima, obići sve važnije sakralne objekte posvećene gradskim mučenicima, kako bi svoj put naposljetku završio molitvom nad grobom apostolskog prvaka u vatikanskoj Bazilici sv. Petra. Pritom je, ovisno o njegovom društvenom statusu, bila moguća i nabava određenog tipa relikvija, namijenjenih posveti crkve u njegovoj zemlji ili kakvoj čudotvornoj svrsi. Na taj način, osim u izgradnji vlastitoga duhovnog iskustva, hipotetski je hodočasnik sudjelovao i u procesu samoreprezentacije Vječnoga grada kao čuvara najveće kolekcije relikvija u kršćanskom svijetu, osnažujući pritom položaj rimskog biskupa kao njezinog začetnika.

Naime, za razliku od dosadašnjih tumačenja, srednjovjekovna percepcija Rima kao caput urbium nije bila tek posljedica njegove nekadašnje carske slave, već i aktivne crkvene politike. Postanku i razvoju tog procesa u svom tekstu Rome of the Martyrs: Saints, Cults and Relics, Fourth to Seventh Centuries posvetio se britanski povjesničar Alan Thacker. Njegovu analizu moguće je pratiti na dvije razine – izgradnji kulta lokalnih mučenika i promidžbi kulta rimskih apostola, sv. Petra i sv. Pavla.

Manjak mučenika?

Unatoč svojoj kasnijoj prominentnosti kao mjesta štovanja golemog broja svetaca, polovicom 4. stoljeća mučenički kultovi u Rimu bili su relativno rijetka pojava. O tome svjedoči i Depositio martyrum, sačuvan u Filokalovoj Kronografiji (354.), sastavljen od tek 35 spomendana kroz rimsku liturgijsku godinu. Ipak, premda uzroci tako malog broja mučenika, odnosno izostanka njihovoga šireg štovanja u carskoj prijestolnici nisu potpuno jasni, već i sam čin njihovog popisivanja svjedoči o početcima moći rimskog biskupa i porasta njegovog interesa za lokalne svjedoke vjere iz razdoblja progona.

Međutim, unatoč određenim crkveno potaknutim pomacima u štovanju u katakombama uz prigradske ceste, ključnu ulogu u širenju kulta svetaca u Rimu odigrao je car Konstantin podizanjem monumentalnih bazilika u gradu i njegovoj okolici.[1] No, careva gradnja usredotočila se samo na podizanje crkava posvećenih apostolima te mauzoleja za članove carske obitelji na dotadašnjim grobljima. Premda su te crkve, neobičnoga cirkularnog oblika, najčešće podizane u blizini mučeničkih grobova, čini se da njihovo obuhvaćanje novim građevinama nije bilo carev primarni cilj.

Papa popularizator

Kasnije širenje kulta rimskih mučenika Thacker stoga ne smatra nastavljanjem carskih postupaka, već dijelom zasebnih popularizacijskih mjera rimskih biskupa, na čiji početak stavlja papu Damaza I. Naime, tijekom njegovog pontifikata (366. – 384.), započet je proces rapidnog širenja broja crkava i svetišta posvećenih rimskim mučenicima, uključujući i svojevrsnu „romanizaciju“ stranih svetaca, odnosno dokazivanje njihovog pretvaranja u Rimljane putem podnošenja smrti za vjeru u tom gradu. Budući da je carska vlast nad bazilikama u tom razdoblju još ostala čvrsta, na određeni način „rezervirajući“ kult apostola za sebe, Damaz I. okrenuo se širenju kultova lokalnih mučenika.

No, kako su do tog vremena od mnogih opstala samo imena, pristupljeno je, prema autoru, opsežnom procesu izmišljanja (inventio) njihove svetačke pozadine, kao rezultat kojega su nastali epitafi po kojima je spomenuti papa ostao poznat. Također, istovremeno je započelo i njihovo povezivanje sa spomenutim bazilikama na grobljima, odnosno uklapanje u njihov sastav i titulaciju. Uslijed svega nabrojanog nasuprot povijesnoj realnosti uskoro je razvijena ideja o trpljenju čitave rimske zajednice za vjeru tijekom razdoblja carskih progona, što se ogledalo i u širenju vijesti o Rimu kao „gradu mučenika“, okruženom katakombama ispunjenima nebrojenim tijelima svetaca, ali i posljedičnim povećanjem broja hodočasnika i pokapanja ad sanctos.

Naposljetku, slijedeći – s iznimkom uporabe kontaktnih umjesto tjelesnih relikvija – milanski uzor njihove distribucije na širem sjevernotalijanskom i zapadnoeuropskom prostoru, Rimska je Crkva uskoro i sama započela sa sličnom praksom – najprije podjelom fragmenata relikvija poput lanaca sv. Petra ili roštilja sv. Lovre[2] istaknutim moćnicima, poput članova bizantske carske obitelji, a potom – početkom 6. stoljeća – i organiziranom produkcijom kontaktnih relikvija i njihovim masovnim širenjem.

Krunski dragulji Crkve u Rimu – sveti Petar i Pavao

Paralelno s tim procesom tekao je i razvoj kulta sv. Petra i sv. Pavla kao apostolskih prvaka i izvora autoriteta rimskog biskupa u univerzalnoj Crkvi. Nakon što su, kao i spomenuti mučenici, u crkvenoj imagologiji pretvoreni u rimske građane, toj dvojici svetaca u čast podignute su bazilike na vatikanskom brežuljku te uz cestu Via Ostiensis, obje izvan gradskih zidina. No, čini se kako je dugo vremena središnje mjesto njihovog kulta bila zajednička grobnica ad catacumbas, uz koju su svakog 29. lipnja, kao početno specifično rimskog spomendana, organizirana posebna slavlja. Unatoč svojoj monumentalnosti, prema zapisima Paulina iz Nole, vatikanska je bazilika u to vrijeme stoga ostala prostorom privatnijeg kulta, ali i slabije vlasti rimskog biskupa, što se očitovalo i manjkom discipline unutar bazilikalnih zidina.

No, tijekom 5. stoljeća nastupio je niz događaja kojim je takva situacija zauvijek izmijenjena. U tom su razdoblju, naime, nestala ostala mjesta njihovog štovanja u Rimu, dok je – uslijed sukoba pape Simaha (498. – 514.) s lateranskim protupapom – Vatikan privremeno postao sjedištem rimskog biskupa. Slični su sukobi unutar samog grada, ali i s bizantskim carem i konstantinopolskim patrijarhom s vremenom povećali broj papinskih pozivanja na Petrov autoritet, čime je i važnost njegovog kulta u Rimu eksponencijalno porasla, a što se ogledalo i u rastu broja crkvenih dedikacija prvom rimskom biskupu diljem zapadne Europe kao znakom povezanosti s njegovim nasljednicima.

Od sporedne prema središnjoj ulozi

Tijekom opisanih su procesa, dakle, rimski biskupi iskoristili priliku za izgradnju vlastitog utjecaja pretvaranjem u pogledu mučenika relativno opskurnog grada u prostor njihove maksimalne koncentracije i distribucije u ostale kršćanske krajeve. Dakako, takvo postupanje popraćeno je i gradnjom novih sakralnih sadržaja te obnovom starih, čime je hodočasnički itinerar kontinuirano obogaćivan, a prominentnost Rima i njegovih biskupskih upravljača nastavila rasti do svojih srednjovjekovnih vrhunaca. Nasuprot početnoj ovisnosti o carskim odlukama i radnjama, uskoro je stoga omogućeno i papinsko uzdizanje pojedinih svetišta nad drugima ovisno o željama, potrebama vremena i mogućnostima, u čemu su najveću važnost – prirodno – zadobili sv. Petar, ali i sv. Pavao i sv. Lovro kao suzaštitnici „glave svih gradova“.

Naposljetku, kao rezultat prenaprezanja ambrozijanskog modela distribucije relikvija, pojavila se i potreba za njihovom regulacijom, uslijed čega je Rim zadobio još jednu središnju ulogu u kršćanskom svijetu. Takvo je postupanje stoga, paralelno s gubitkom kršćanske kontrole nad Svetom Zemljom u 7. stoljeću, dovelo do izrastanja Rima kao hodočasničkog grada u kojem su pojave poput vjerničkog kretanja opisanog u uvodnom dijelu uskoro postale trajnom karakteristikom.

Preporuka za čitanje:

Thacker, Alan. „Rome of the Martyrs: Saints, Cults and Relics: Fourth to Seventh Centuries“. U Roma Felix – Formation and Reflections of Medieval Rome, ur. Éamonn Ó Carragáin, Carol Neuman de Vegvar, 13-49. London: Routledge, 2007.

[1] Riječ je ponajprije o bazilikama posvećenima apostolima sv. Ivanu (Lateran), sv. Petru (Vatikan), sv. Pavlu (Via Ostiensis) te lokalnim gradskim mučenicima sv. Lovri (Via Tiburtina), sv. Agnezi (Via Nomentana) i sv. Marcelinu i Petru (Via Labicana).

[2] Opisana vrsta relikvija mogla bi se, s obzirom na svoj položaj između tjelesnih i kontaktnih (najčešće tek komada tkanine kojima je dotaknut svečev grob ili bočica ulja iz svjetiljki zapaljenih nad njim) relikvija, nazvati i instrumentalnim relikvijama, budući da je riječ o sredstvima mučenja kojima su spomenuti sveci postigli svoj nebeski status.