Umjetnost, književnost, znanost

Dok u egzaktnim znanostima barem na elementarnoj razini stvari jesu ili nisu, eksperiment je uspio ili nije, u humanistici stvari nikada nisu crne ili bijele. Upravo je u tome najveća prednost humanistike. Ona jedina posjeduje napretek mogućnosti za podučavanje oblikovanja kritičkog mišljenja, odnosno, za raspoznavanje i vrednovanje nijansi. 

U okviru pojave petrarkizma i ljubavne lirike na istočnoj obali Jadrana, Dubrovnik je bio i ishodište i žarište - neprocjenjiv za stvaranje kasnije dubrovačke i dalmatinske renesansne književnosti. Upravo su Dubrovčani Šišmund Menčetić i Džore Držić mogući "začinjavci" koje je Marulić spomenuo u predgovoru Judite. U kojoj mjeri najstarija dubrovačka lirika svjedoči o počecima procesa individualizacije, a u kojoj mjeri o snažnom duhu kolektivizma pisao je Tomislav Bogdan u jednoj od studija iz recentno objavljene knjige Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (2017.)

Poznavajući političke okolnosti, pomalo čudno, ali Hvaranin Hanibal Lucić čak je u nekoliko navrata izrazio divljenje prema političkom poretku i vlasti Dubrovačke Republike. Osim u prvoj svjetovnoj drami na hrvatskom jeziku, Robinji, to je divljenje još više došlo do izražaja u pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika. Zašto je to tako, svoju interpretaciju daje Tomislav Bogdan. 

Prostori su uvijek i simboli, a književni prostori jesu mentalni prostori koji zajedno s realnim, materijalnim prostorom tvore življeni i društveni prostor. Čitanje do sad neprepoznatih značenja prostora posebno je inovativno u analizi prvijenca među kanonskim djelima 17. stoljeća - Gundulićevog Osmana, o kojem je navodno napisano sve što se moglo napisati.

Dana 7. listopada 1571. godine odigrala se svojevrsna prekretnica u dotadašnjim mletačko-osmanskim sukobima. Pomorska bitka kod Lepanta završila višestruko većim gubicima za osmansku negoli za mletačku stranu. Nakon što su se diljem Europe proširile vijesti o pobjedi, došlo je do brojnih i ubrzano organiziranih proslava poput one u Briselu održane 30. listopada te u Madridu nekoliko dana kasnije.

Početkom 20. stoljeća javlja se moderni antisemitizam koji je Židove povezivao s prijetnjama kao što su liberalizam, kapitalizam, kozmopolitizam, komunizam, marksizam, masonstvo... Posebno je bila naglašavana uloga Židova u boljševističkom pokretu (Trocki, Kamenjev, Zinovjev…) što je naposljetku i rezultiralo poistovjećivanjem Židova s komunistima i marksistima.

Kunsthistorisches Museum Wien nedavno je objavio razgovor kustosa Jaspera Sharpa s belgijskim umjetnikom Michaëlom Borremansom (1963.). U razgovoru kustos Sharp i Borremans prolaze kroz umjetničke klasike ili djela iz Borremansovog opusa. Dotiču se Brueghela, Van Eycka, Caravaggia te tema kao što su ravnopravnost žena u (povijesti) umjetnosti, odnos prema tradiciji te najviše Borremansovog pristupa umjetničkom stvaranju.